Rambo Amadeus o “Večeri glomazne poezije”: Što je situacija ozbiljnija, smijeh je slađi

“Prije bi se moglo reći da je to stand up tragikomedija”, rekao je Rambo.

“Večeri glomazne poezije” bh. publici donosi 12. aprila na sceni sarajevskog Doma mladih, a dan poslije, 13. aprila, u tuzlanskom Bosanskom kulturnom centru.

“Godinama kuburim po koncertima jer nisam u stanju da naučim napamet moje najduže tekstove, one najglomaznije. Kao da ih je pisao neki dušmanin namjerno kako bih se ja sad mučio da ih naučim i otpjevam. Plus je i problem na svirkama nadglašavati se sa bubnjevima i instrumentima, muzičari se napale, pa krenu svi da sviraju koliko znaju i umiju, padnu u šiz, pa sam onda vrlo brzo počeo da izbjegavam da izvodim te najglomaznije komade, primjećujući da publika ionako ni ne čuje pola toga šta pričam. Definitvno sam odustao jednom, kad sam počeo da izgovaram potpuno bezveze izmišljene riječi koje ne znače ništa, kao neki marsovski jezik, uz dobru muziku i vidio da publika jednako šizi kao da izgovaram najjače stihove. E tu sam stavio prst na čelo i shvatio da mojoj muzici uglavnom smetaju ti glomazni tekstovi, a da glomaznim tekstovima smeta ta glomazna muzika, a ja ih na silu trpam zajedno, jer volim i da sviram i da recitujem. ‘Veče glomazne poezije’ je i nastalo baš iz potrebe da mogu publici moje najglomaznije tekstove predstaviti u miru. Volim i da mimo tekstova kažem po koju, što je, također, teško izvodivo na svirkama”, pojašnjava Rambo kako je počeo sa originalnim performansom.

Komparirajući svoja dva umjetnička izraza, koncerte i večeri glomazne poezije, Rambo otkriva kako publika reaguje na njih.

“Na koncertima moji muzičari i ja se takmičimo ko će bolje i zanimljivije da svira, ložimo se, svirka je prava autoterapija. Na njima se izvode pjesme sa kratkim tekstovima uz mnogo muziciranja, a večeri glomazne, gdje je sve obrnuto, umjesto skandiranja, plesa i masovne histerije donose smijeh publike. E sad, vjerovatno ima i tog smijeha na svirkama, ali ja ga ne čujem, a volim ga čuti, zato i radim ovo. Tu te moje tragikomične epove čitam s debelim naočarima jer mi je dioptrija prilična. Tu i tamo stanem da odmorim, da nešto prokomentarišem, nakašljem se, popijem malo, makar i vode. Klavirista Ivan Aleksijević Pančevac za to vrijeme izbacuje muzičke ilustracije s konca i konopca, kao neka neudata nastavnica muzičkog za dan škole koja je u zbornici popila s direktorom dva vinjaka, nemam pojma, nekako to sve zajedno djeluje sasvim uvjerljivo, kao da je pravo” dočarava ambijent svoje predstave.

“Veče glomazne poezije” gostovalo je širom regiona, a nedavno ga je pogledala i čula publika u Minhenu, u Bosanskom kulturnom centru. Performans egzistira već dvije do tri godine, a Rambo je najviše nastupao u Zvezdara teatru.

“Tu i najviše ludujem, jer je publika već navikla na mene, a, Boga mi i ja na nju. Od Evrope nas je do sad vidio samo Minhen i nastupili smo u Ljubljani koja je sad službeno Evropa. Ova predstava zapravo tek počinje da se razmahuje, ja sam se nešto dugo nećkao, mrzilo me da mlatim po tim velegradima. Ja ustvari volim da budem zvijezda, al’ me mrzi da se mlatim po svijetu. Dosta mi je ovo malo po našim balkanskim pozorištima, časkom se dođe, znam jezik, sve mi poznato. Po svijetu više nemaš koga što pitati kad ti nešto treba, sve automati postavljeni, pa se ti, majčin sine, dogovori s automatom ako možeš. Ti jedno, a on svoje mlati. Ovdhe, srećom, toga još nema”, primjećuje Rambo u svom stilu.

Osvrnuo se i na gledatelje koji dolaze na njegov performans i način na koji komunicira s njima.

“Publika je na brdovitom Balkanu svuda ista, pun im je šešir marifetluka svih vrsta koji se zbivaju oko njih pa na sličan način i reaguju na moje tekstove. Što je situacija ozbiljnija, smijeh je slađi. Zato se i trudim da budem ozbiljan tokom ove predstave, da sve bude kulturno. Ja ne volim kerefeke, kreveljenje, gegove, ta vrsta humora mi je naporna, mora mnogo da se mlati rukama i nogama. Mene je, recimo, jako teško nasmijati, pa mi je glupo da zasmijavam druge nečim što meni nije smješno. Meni su smješne samo ozbiljne stvari, gledane iz žablje perspektive. Cilj mi je da svojim tekstovima ljudima osvjetlim realnost iz nekog novog, malo drugačijeg, tupljeg ugla. Nekome je to smiješno, a nekome poučno. A nekome i jedno i drugo”, govori Rambo te dodaje da mu se najviše dopada kad publika pronalazi humor tamo gdje ga on uopšte nije ni predvidio.

S predstavom “nije išao daleko”. Kaže kako ima mali kofer, pa gleda da se vrati kući prije nego mu se isprlja sva roba.