RTV BPK
Medalja otpora je jedna od najkontroverznijih tema u proteklih nekoliko sedmica. Na spiskovima dobitnika, za pojedine, nema nikoga osim zaslužnih pripadnika otpora u početku agresije, a za druge oni predstavljaju sramotan pokušaj kićenja tuđim perjem.
Na spisku predloženih dobitnika priznanja Medalja otpora za organizatore otpora agresiji na BiH, za područje goraždanske regije koja obuhvata Goražde, Foču, Višegrad i Rudo je 16 imena. Za područje Goražda predloženi su Huso Džemidžić, Izudin Efendić, Mersed Prljača, Hamed Rišljanin, Abduselam Sijerčić, Hadžo Efendić i Sejdalija Ferhatović. Za regiju Goražde to su Rijad Raščić, Avdija Šabanović i Mehmed Tvrtković. Predloženi za područje Foče su Salko Borčak i Kasim Barlov, za Rudo Senad Omeragić, dok su za područje Višegrada predloženi Velid Hajdarević, Ibrahim Dervišević i Murat Šabanović.
Među ovdašnjim borcima to je izazvalo ogorčenje, najviše zbog činjenice da među njima, tvrde, nisu i najzaslužniji.
“Ovo je sramota, strašno. Mene ljudi pitaju gdje sam bio uopšte u to vrijeme. Svaka čast Pelamu, ali ovaj spisak su izgleda pravili oni koji se nalaze na njemu. Lično sam bio jedan od organizatora otpora u Baćcima, a kad sam svoje kamione stavljao da napravimo barikade kako bismo se branili, čovjek koji je na spisku je potegao pušku na mene. Po ovom spisku ispada da se na desnoj strani niko nije ni organizovao, gdje su rahmetli Halid Hubjer ili Roka. Vidi šta ljudi rade, Mena je bio u toj komisiji, pravoj, koja je pravila spisak, a kad je Mena umro i Menu su skinuli sa spiska”, kaže Salko Rogo, jedan od organizatora otpora.
Iako se očekivalo da će bar posthumno dobiti medalju otpora, na spisku nema Mirsada Dragolja Mene, ratnog komandanta i organizatora otpora u Goraždu koji je preminuo 21. novembra 2015. u 62. godini, zbog čega su ogorčeni i njegovi saborci i članovi porodice.
“Ako će se praviti spisak, trebaju glasati sva boračka udruženja, i zlatni ljiljani i RVI, pa kad sto boraca digne ruke, onda je to relevantno. Povrijedilo me mnogo, jer svi znaju da je Mena bio neizbježan na svakom spisku. Ja dolazim kući nakon osam mjeseci, čitam i ne mogu da vjerujem. Razgovarao sam s Pedom i Rokom (Nedim Alagić, ratni komandant Rogatičke brigade i Mensur Ćurović Roka, organizator otpora op.a. ) i oni kažu da im nije više ni za njih koliko je gorčina zbog Mene. To je stvar ponosa”, kaže Ramiz Dragolj, sin ratnog komandanta.
Zanimljivo je da je odluka o dodjeli medalja otpora pojedincima koji su od 8. septembra 1991. do 8. aprila 1992. godine aktivno radili na pripremama za odbranu od agresije na BiH, donesena još prije 22 godine, 1997., da bi se tek ovih dana došlo do prijedloga.
Ko su zaslužni?
Dodaje kako je njegov otac samo jedan u nizu zaslužnih organizatora otpora kojih nema na spisku.
“Treba da se izvrši revizija kompletnog spiska. Nije ovdje pitanje samo mog oca, nego svih ljudi koji nedostaju. Sramota je da nemate jednog Halida Hubjera, koji je postavio linije na Bučju, i drugih. Boli me na dvije strane, moj daidža Džemo Tutić je bio pokretač otpora, isto obrisan. Otac tri puta ranjen, majka ostala bez ruke, od sedam daidža pet ranjenih, dvojica dobitnici Zlatnog ljiljana, nigdje ih, briše ih sistem. Oni ne bi nikad o tome govorili, i da su živi, ali ja osjećam dužnost i čitav život ću govoriti zbog njih. Kad je Meni bila dženaza pričale su se bajke, da je on legenda, a 80 posto saboraca ga je zaboravilo, kasni udruženje po sat na godišnjicu smrti, zaboravili. Sutra će se dijete nekog čovjeka koji nije imao veze s ratom ni s pokretom otpora hvaliti i ponositi, a moje? Moj brat Ado je od prošle godine u Štutgartu, ja sam živio u Salzburgu devet mjeseci, vratio se da sredim papire za porodicu. Kako god, planiram bježati odavde”, kaže Dragolj.
Davati ordenje i privilegije u danima kada većina boraca živi s umanjenim penzijama i u teškim uslovima samo je dodatno razočarenje u odnos prema njima, smatra Esma Drkenda, bivša pripadnica Armije RBiH koja se u odbranu uključila od prvog dana.
“Većina boraca prima penziju u visini socijalne pomoći, a sada kao ima dodatnih dva miliona da se finansiraju organizatori otpora. Nemam ništa protiv istinskih patriota, ali i kod Zlatnih ljiljana su se provukli na spiskovima ljudi koji to ne zaslužuju, a neki su izbačeni. Gledam spisak, ima časnih i zaslužnih, ali ima i onih koji su samo pričali da su pokretači otpora dok smo mi, koji smo branili ovu zemlju, šutjeli i nismo reagovali. Neko se opet usudio s ovog spiska obrisati gumicom Mirsada Dragolja Menu, onog koji nam je ulijevao sigurnost i budio snagu, prkos i inat zbog kojeg se nikad nismo predali. Prvi se oglasio da će pustiti amonijak iz Azotare ako neko pokuša napasti ovaj grad. Imao je smjelosti kad su neki koji su sada na spisku organizatora govorili da je ratni huškač koji izdaje Jugoslaviju i da će odgovarati za takvo ponašanje. Ja znam da njemu ovo trenutno ništa ne znači, ni orden ni nadoknada, ali mi, njegovi saborci, ga pamtimo i nećemo šutjeti na ovu nepravdu”, kaže Drkenda.
Pasivna udruženja
Dodaje kako većinu boračkih udruženja vode pasivni i ljudi podobni svakoj vlasti, zbog finansiranja ili ličnih interesa, te da njih i ne treba pitati za mišljenje o organizatoru otpora.
A na spisku je, kako saznajemo bilo blizu 900 imena, da bi naknadno udruženja to svela na 600, među kojima su 446 iz redova Armije BiH dok su ostali iz reda HVO-a. Za dobitnike medalja predviđena je i mjesečna naknada, što bi na godišnjem niovu značilo izdvajanja blizu dva miliona KM.
Iz UO udruženja organizatora pokretača otpora FBiH tvrde kako su u početku bili uključeni u izradu spiskova, ali da su kasnije aktivnosti preuzeli drugi. Također dodaju kako ni sami nisu zadovoljni načinom na koji je to urađeno, ali da ovo nije i konačni spisak.