Srebrenica – najteži i najkrvaviji zločin nakon II svjetskog rata

Prvostepenom presudom Radovan Karadžić proglašen je krivim za genocid u Srebrenici. Upravo u ovom dijelu Podrinja počinjeni su najkrvaviji i najteži zločini u Evropi, nakon Drugog svjetskog rata. Preživjeli, većina njih bez svojih najmilijih, čekaju pravdu.

„Iz te gomile mrtvih ljudi, iz te gonile gdje se puši, to više ne liči na ljude, već na gomilu mesa, izlazi čovjek, ja kažem čovjek, dječak 5,6 godina“, pričao je zaštićeni svjedok u Haškom tribunalu.

„Svi smo legli na stomak, poredali se, počeli su po nama pucat’, kad sam vidio ide k'o jedan bijeli džip, sa crvenim krstom, ne znam ni ko je ni šta je, dođe, pita ko je ovaj mladić, dajte ga meni da ga ja spasim, ušao sam, pitao sam može li i otac sa mnom, kažu ne može on ostaje“, ispričao je Fahrudin Muminović, preživjela žrtva genocida.

Poljana u Orahovcu. Opština Zvornik. Mjesto strijeljanja Fahrudinovog oca i stotine drugih muškaraca. Fahrudin, kao dječak od sedam godina, preživio je strijeljanje. Sve je vidio i proživio. Njegova priča je neoboriv dokaz da je genocid u Srebrenici počinjen.

Posljednje javljanje Nine Ćatića: „Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici. Populacija u ovom gradu nestaje. bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno“.

I nije bilo bitno. Ni Karadžiću, ni Mladiću. Ni vojnicima VRS. Postojao je jedan plan i jedan cilj. Zauzimanjem Srebrenice, ubijanjem srebreničkih dječaka i muškaraca, te prisilnim odvođenjem žena i djece – muslimane u Srebrenici trebalo je uništiti. Početkom 93 godine nakon niza napada na okolna sela, stanovništvo je pobjeglo u Srebrenicu, koja je proglašena zaštićenom zonom. 11. jula grad je pao u ruke bosankih Srba.

„Poklanjamo srpskom narodu ovaj grad i napokon je došao trenutak da se turcima osvetimo na ovom prostoru“, govorio je tada još jedan osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić.

Osveta je počela u Potočarima – progonom i prisilinim premještanjem. Razdvajali su dječake i muškarace od žena i djece, koji su spas potražili u UN-ovoj bazi. 12. i 13. jula gotovo 30 hiljada žena, djece i staraca autobusima je prevezeno iz Potočara do slobodne teritorije. Za to vrijeme, vojno sposobni muškarci formirali su kolonu i pješke napustili enklavu u pokušaju da stignu do Tuzle. Dio ih se predao. Bili su mučeni i na kraju ubijeni. Drugi u brdima su proživljavali pakao- granatiranje, zasjede, bojne otrovi, glad, žeđ. U koloni ih je krenulo blizu 15 hiljada. Preživjelo ih je 3 hiljade.

Osveta je dobila i pravi naziv – GENOCID. Ubijeno je više od osam hiljada muškaraca i dječaka u Srebrenici. Najviše ih je zarobljeno u blizini Konjević Polja, na polju kod Sandića i na fudbalskom stadionu u Novoj kasabi. Najmasovnija pogubljenja bila su u skladištu u Kravicama – 1000 i još 1000 pored škole Orahovac.

„Imam sliku, kad ih poželim, ja uzmem sliku, ja ih gledam, džaba bude mi teško, neka su i mrtvi i sve, volim da ih pogledam“, govori Nura Alispahić.

Jedina osoba koja je imala moć da interveniše i spriječi masovna ubijanja bio je Radovan Karadžić Odgovor Karadžića bio je da nije znao za masovna ubistva. Ubijeni, dio njih i svjedoci genocida svoj smiraj su našli u Potočarima. Ovaj put među bijelim nišanima.

federalna.ba