Porodice ubijenih na Mostini čekaju pravdu, u Čajniču šute o zločinu

Na mjestu stradanja bošnjačkih civila Čajniča kod Lovačkog doma na Mostini danas su se okupile porodice ubijenih koji su prije 27 godina na nečovječan način najprije odvojeni od porodica, mučeni, maltretirani, a potom ubijeni.

Već godinama se kod bivšeg zatočeničkog logora u isto vrijeme okupljaju kako bi položili cvijeće i uputili molitvu, ali i poruku da mnoge porodice još tragaju za posmrtnim ostacima najbližih. Čekanje se odužilo, komšije iz Čajniča i dalje pod zavjetom ćutnje, a pravosudne institucije inertne i nijeme.

 

Samo u Lovačkom domu koji je pretvoren u logor 19. maja 1992. godine ubijena su 42 civila. Hapšeni su na ulici, u gradu i okolnim selima, te na cesti prema Pljevljima dok su pokušavali pobjeći iz Čajniča. Ovo je tek jedno od mjesta masovnih egzekucija nesrpskog stanovništva u ovom gradu zbog čega je do danas osuđen jedino Milun Kornjača i to na sedam godina te Milorad Živković, načelnik Stanice javne bezbednosti koji služi zatvorsku kaznu od pet godina jer je naređivao hapšenja civila i lično u njima učestvovao.

Nisu jedini koji su činili zločine, po ko zna koji put upozoravaju porodice ubijenih.

Zavjet šutnje

“Većina ubijenih na Mostini nisu pronađeni. Navodno su njihove kosti izmještene čak na teritoriju Crne Gore. Komšije stvaraju privid suživota, ali još niko nije ni pokušao dati naznake lokacije posmrtnih ostataka. Majci je njeno dijete svetinja i živi za dan da sazna istinu o stradanju svog rođenog, ako ništa da ga dostojanstveno sahrani. Ali kada postavite bilo koje pitanje o zločinu na Mostini ili Čajniču uopće, svi se prave kao da je neko drugi počinio te zločine, a ljudi koji su obnašali funkcije u vlasti i policiji još uvijek su tu”, kaže  Anera Zagrljača, predsjednica Medžlisa IZ Čajniče.

Preživjeli Čajničani još uvijek pamte Radovana Pejovića, predratnog direktora Stakorine koji je obezbjeđivao autobuse i slao Bošnjake preko granice.

“To jeste bio progon, ali ih je spašavao. Tih dana je vlast u Čajniču dijelila propusnice za prelazak preko granice. Ličilo je to na strašni sud, ako si u milosti dobit ćeš propusnicu pa na autobus za Pljevlja i tamo šta ti Bog dragi da. Koliko god je to bilo ponižavajuće i pogubno mnogima je to spasilo život. Čak su i Bošnjaci iz Goražda pokušavali tim vezama da izmjeste porodice na nekakvo sigurno mjesto. U ludilu i haosu koji je tih dana vladao Čajničem, postojao je jedan čovjek koji se trudio pomoći Bošnjacima. Riječ je o Radovanu Pejoviću direktoru Stakorine koji je obezbjeđivao autobuse za transport žena i djece iz Čajniča”, podsjeća Zagrljača.

Pejović više nije među živima, a u Čajniču ni do danas nije utvrđen konačan broj stradalih, iako su na nekoliko mikro lokacija vršene egzekucije Bošnjaka.

“Jedan takav zločin je nedavno rasvijetljen u mjestu Medoševićima. Inače zbog specifičnosti područja, blizine granice sa Crnom Gorom i udaljenosti od ostalih gradova tokom 1992.godine vršene su razne torture nad Bošnjacima. U selima su ubijani zatečeni stanovnici. Ljudi su držani u kućama, štalama, šupama. Tokom 1992.godine zločin se dešavao na livadama, u selima, po cestama. Nekako imamo osjećaj da se zločini u Čajniču minimiziraju od strane pravosudnih institucija. Možda se ni mi dovoljno nismo uključili u istraživanje i dokumentovanje svih zločina”, kaže Zagrljača.

Licem u lice za zločincem

Ovo je i jedan od najtežih dana za Emina efendiju Bakala, imama iz Čajniča koji je imao sedam godina kada su mu odveli oca. Sa Mirsadom Bakalom su iz sela Brda četnici odveli 17 muškaraca. Ubijeni su na Mostini, dok su njihovi najbliži deportovani autobusima prema Pljevljima. Emin ef. Bakal dugo je godina bio glavni imam u Čajniču i jedini i Bošnjak povratnik u ovaj grad. Često bi se sreo licem u lice sa ratnim zločincem Milunom Kornjačom prije nego što je ovaj osuđen za odvođenje civila iz sela Brdo i njihovo zatočenje na Mostini.

“Oni su ostali u selu, nisu mogli da se probiju do Goražda pa su pokušavali izaći prema Crnoj Gori, kad nisu uspjeli ni gore, vratili su se i onda su ih opkolili i odveli na Mostinu. Ja sam se susretao sa Kornjačom svaki dan u kafani i prodavnici dok sam bio u Čajniču, licem u lice”, ispričao je Bakal.

Susret sa ratnim zločincem koji je odgovaran za odvođenje civila iz sela Brdo,odakle je Bakal, komentariše samo jednom rječju ‘sabur’.

“Prošlo je 27 godina i mi smo uporni i bit ćemo uporni u tome da obilježavamo ovu godišnjicu, da ne zaboravimo nikad šta nam se desilo, žrtvu naših najmilijih. Na nama je da pamtimo i prenesmo na naše naraštaje. Činjenica je da 27 godina poslije zločina imamo još uvijek ljude koji nisu pronađeni i sahranjeni, činjenica da komšije koji sigurno znaju više o tome šute. Činjenica je da se ratni zločinci i zločini i dalje veličaju, da danas imamo sličnu retoriku koja je bila 90-ih. Sve to nas obavezuje da nikad ne zaboravimo ovakva i slična stradanja i da svojima govorimo šta se u Bosni zaista desilo. Obavezuje nas da budemo uvijek oprezni i spremni dok smo živi, dok ove zemlje ima, do Sudnjeg dana da je branimo”, poručuje ef. Bakal.

Godišnjici obilježavanja sjećanja na žrtve zločina na Mostini prisustvovali su i najviši zvaničnici BPK Goražde, predsjedavajuća Skupštine Edita Velić, premijerka Vlade Aida Obuća te ministar za boračka pitanja Edin Aganović. Oni su položili cvijeće i proučili fatihu na mjestu stradanja.