Dan kada su i djeca živa spaljena: Još traje višegradski sramni zavjet šutnje o “živoj lomači”

Najmlađe žrtve bile su maloljetna djeca Esada Tufekčića, jednogodišnji sin Ensar i petogodišnja kćerka Elma.

“Naredno jutro, 28. juna, u blizini spaljene kuće na Bikavcu bio je zastrašujući i normalnom ljudskom umu neshvatljiv prizor, ostaci zgarišta, a u zraku je titrao, osjećao se i pritiskao okolinu stravičan zadah spaljenih ljudskih tijela”, podsjeća Ermin Kuka iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Spaljivanje civila na Bikavcu, po okrutnosti i broju žrtava najmasovniji i najmonstruozniji zločin, dogodilo se 13 dana nakon nezamislive strahote i spaljivanja civila u Pionirskoj ulici u Višegradu.

Pljačke, ubistva, progoni…

“Zločinci i monstrumi očigledno nisu bili zadovoljni brutalnošću i veličinom zla svoga sramnog i bešćutnoga čina iz Pionirske ulice pa su nadmašili sami sebe i priredili još okrutnije i gnusnije spaljivanje višegradskih Bošnjaka, a sve u cilju izvedbe velikosrpskog projekta pokolja, istrebljenja i masovnog progona Bošnjaka iz doline Drine. Četničke zvijeri su svoj ubilački pir započele pljačkom, ključnim obilježjem ‘srpskoga vojevanja i junaštva’. Žrtve su najprije opljačkane, a pljačka nezaštićenih civila događala se u svim mjestima u širem području Višegrada. U tim bestijalnim orgijama četnici su sistemski i planski ubijali, zarobljavali, zatvarali i maltretirali Bošnjake, uništavali im kuće i imovinu, minirali i palili džamije i ostale vjerske objekte, skrnavili mezarja”, podsjeća Kuka, autor knjige “Genocid nad Bošnjacima Višegrada 1992.-1995.” koja bi trebala doživjeti svoju promociju ove jeseni.

Podsjeća da je Zehra Turjačanin jedina preživjela spaljivanje civila tako što je iskočila kroz prozor i spasila se iz pakla te svjedočila o užasnom zločinu.

“Ona je u vatri zadobila opekotine trećeg stepena i podvrgnuta je presađivanju kože. Ostala je bez dijela ušnih školjki, a šake su joj paralizirane. Njeno cijelo lice bilo je bukvalno crno, izgorjelo”, kaže Ermin Kuka.

Većina žrtava monstruoznog zločina na Bikavcu bila je iz Višegradske župe, samo iz sela Velike Gostilje bile su 23 osobe. Iz sela Prelovo u ovoj kući je zapaljena Mina Vilić (Hamdijina supruga) s troje maloljetne djece mlađe od deset godina (Nihada, Nihad i Zineta).

“Za spaljivanje civila optuženi su i osuđeni Milan Lukić i Mitar Vasiljević koji su 13 dana ranije spalili i civile u kući u Pionirskoj ulici. Očigledno je kako im je spaljivanje bošnjačkih višegradskih civila bila specijalnost u provođenju genocida. To je potvrđeno i na suđenju zločincima u Haškom sudu. Naime, Pretresno vijeće je uvjereno da je Milan Lukić bio prisutan i naoružan tokom cijelog događaja. Kundakom puške je gurao ljude u kuću, govoreći: ‘Hajde da ih utrpamo što više unutra’. Nakon što su žrtve zaključane, on je pucao u kuću, ubacio ručne bombe, a potom je zapalio polivši benzin. Pretresno vijeće, međutim, nije utvrdilo da je tom bešćutnom činu prisustvovao i Sredoje Lukić”, ističe Kuka.

Sudije Haškog tribunala su spaljivanje civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu kvalificirale najtežim zločinom protiv čovječnosti smatrajući da je poduzimanje navedenih radnji dio šireg ili sistematskog napada usmjerenog protiv bošnjačkog civilnog stanovništva. Brojna ubistva, istrebljenje, porobljavanje, deportacije i prisilno premještanje bošnjačkog stanovništva, zatvaranje i drugi oblici lišavanja slobode koji se poduzimaju uz kršenje osnovnih pravila međunarodnog prava čine dugačak i žalostan popis zločinačkih i genocidnih postupanja učinjenih prema Bošnjacima iz doline rijeke Drine, a u ime projekta tzv. Velike Srbije.

Zla namjera i zavjet šutnje

“U tom kolopletu i historijatu četničke bijede i neljudskosti paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu vrhunac su ljudske zlobe, zle krvi i moralnoga beščašća. Konac 20. stoljeća obilježila je agresija na našu zemlju s krvoprolićem kolosalnih, gigantskih razmjera, s tim da ovi stravični događaji postaju dio tragične povijesti Bošnjaka. Zapravo, samo predstavljaju nastavak okrutnosti učinjenih u Drugom svjetskom ratu muslimanskom življu, budući da su i u tim tragičnim vremenima četnici činili brojne zločine. I tada su zatvarali muslimane u kuće, u njih ubacivali ručne bombe, a potom od tih kuća činili vatrenje buktinje. Užas, okrutnost, paljevina, zla namjera, očigledni predumišljaj i kalkulacija, zločinački plan. Bezosjećajnost, monstruoznost i brutalnost obilježja su ovoga nečovječnog čina. Sakupiti Bošnjake u kuće, koje su faktički postale klopke, i obilježiti žrtve koje su bile bespomoćne u tom paklu koji je uslijedio. Nezamislivo je kolika je bila njihova bol, njihova patnja, koliko su se trudili sačuvati svoju djecu, svoje bližnje”, kaže Kuka.

Dodaje, međutim, da je indikativno da su velikosrpski ideolozi i lokalne vlasti u Višegradu 12. aprila 2017. godine, na Dan ruskih dobrovoljaca, na uzvišenju zvanom Grad na Bikavcu, iznad kuće Mehe Aljića u kojoj su spaljeni bošnjački civili, podigli spomen-krst visine 5,5 metara i težine oko 400 kg. Na ruskom spomen-krstu uklesana su imena sedam ruskih plaćenika i dobrovoljaca koji su poginuli na ratištima oko Višegrada. Krst je doniralo Udruženje veterana “12. April” iz Kosovske Mitrovice, a otkriven je uz prisustvo ruskih Kozaka, crnogorskih dobrovoljaca, predstavnika boračkih organizacija te predstavnika lokalne vlasti na čelu s aktuelnim načelnikom Višegrada Mladenom Đurevićem. Krst su blagoslovili sveštenici Srpske pravoslavne crkve.

“Zabrinjava dugogodišnji zavjet šutnje izvršilaca ovog gnusnog zločina i svih komšija Višegrađana srpske nacionalnosti. Nemoguće je bilo učiniti tako gnusan i monstruozan zločin, planiran i organiziran, a da samo nekolicina (izvršilaca) zna za to. Sjećanje na zločin spaljivanja civila na Bikavcu treba ujedno i biti poruka preživjelih žrtava svima onima koji raspolažu informacijama i znaju, da prekinu zavjet šutnje i kažu gdje se nalaze posmrtni ostaci spaljenih bošnjačkih civila. Svaka žrtva, neovisno kojoj nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj skupini pripadala, zaslužuje da se zna i označi mjesto njenog vječnog smiraja. To će ujedno značiti i smiraj preživjelima, da znaju gdje su ukopani njihovi najmiliji”, zaključuje Ermin Kuka iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

rtv bpk