“Avaz” na imanju Beriza Belkića: Bavim se poljoprivredom, imam voćke, golubove…

Bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i jedan od osnivača Stranke za BiH Beriz Belkić u potpunosti se prije pet godina povukao iz političkog i javnog života. Belkić danas veći dio vremena provodi u Prači baveći se poljoprivredom, voćarstvom, uživajući sa suprugom Azrom u zasluženoj penziji.

Malo krompir, malo luk

– Godine, biologija… Jednostavno, počinjete osjećati da polako zaostajete, kaskate, da ne stižete, nemate više taj kapacitet. U mojoj situaciji se potrefilo da sam napunio i godine, a i 48 godina staža. Desilo se da su i u stranci neke stvari krenule nizbrdo, ali nije to bio razlog, naravno, nego je došlo vrijeme, a i zakoni ove države govore – 65 godina starosti ili 45 godina staža. Kockice su se posložile i odjedanput sam osvanuo slobodan – uz osmijeh nam govori Belkić.

Dok razgovaramo u vikendici u idiličnom dijelu Prače ističe da danas ni najmanje ne žali zbog ovakve odluke. Naprotiv, u potpunosti se adaptirao na miran život u maloj općini Bosanskopodrinjskog kantona. Pojašnjava kako pripada generaciji koja je raspuste provodila kod deda i nana pa je i on cijeli život vezan za Praču, mjesto porijekla njegove rahmetli majke.

 

– Logično mi je bilo da vrijeme koje sada imam, provodim ovdje, jer volim i zemlju, i biljke. Držim i golubove, koje preko zime prebacim u Sarajevo radi vode i leda. Imam ozbiljnu zanimaciju ovdje, ali bogami, i obaveze, jer valja održavati, obrezati, poprskati, okopati, pođubriti 200 voćki. I sijem nešto, malo krompir, malo luk… – dodaje Belkić.

Nakon dugogodišnjeg obavljanja najodgovornijih političkih dužnosti, bilo mu je važno pronaći nešto novo, što će ga činiti sretnim. Uz ptice, prirodu i baštu, vratio se u djetinjstvo te, uz pomoć agronoma iz Goražda, podigao voćnjak autohtonih sorti jabuka šarenike, cvjetače, zelenike, petrovače…

Tražili su da se oberu, slože u gajbe i iz voćnjaka izvuku na cestu i sve to za 20 feninga po kilogramu.

– Ja to ne radim zato što mi treba nešto posebno. Najveći mi je problem kad dobro rodi, ne znam šta ću s tim. Jednom sam nekim prijateljima koji se bave proizvodnjom sokova, rekao da imam tonu jabuka. Tražili su da se oberu, slože u gajbe i iz voćnjaka izvuku na cestu, i to sve to za 20 feninga po kilogramu. I onda se ja pitam, šta mi očekujemo, da ljudi žive od toga, da žive na selima. Dok proizvede kilu krompira, on se slomi, daj ga okopaj, poprskaj, zagrni, povadi, i dobije pola marke – kaže Belkić.

Raduju se malim stvarima

Ljude koji opstaju na selima, smatra mađioničarima, ali im donekle i zavidi.

– Mnogo su veseliji od onih koji imaju i previše. Oni se raduju i malim stvarima. Začas tu i pjesma padne, odoše u lov, začas oni okrenu i janje. Ja ne pamtim kad sam se ja tako radovao životu i društvu kao što ovi ljudi ovdje to znaju – dodaje.

Sjetan je dok gleda kako i Prača, poput mnogih manjih mjesta u BiH, ostaje prazna.

– Golim okom je vidljivo. Ja uvečer brojim svjetla, ujutro gledam iz koliko se dimnjaka dim pojavljuje i vidim da je to jedan proces. I onda razmišljaš, ta kataklizma, ta žestoka borba oko teritorija, da je genocid napravljen zbog teritorije… Evo pusto… Šta ćemo sad!? Tako je ovdje, ali i na Romaniji, Kupresu… – kaže Beriz Belkić.

Jaučemo, cičimo i molimo

Čudi se što danas svi u BiH očekuju kompromis političara, ali ga u momentu kad se on postigne, napadnu svim sredstvima.

– S jedne strane jaučemo, cičimo i molimo, dajte, dogovorite se. Bilo ko, na bilo kom nivou da napravi kompromis, hiljadu upitnika, hiljadu uskličnika, dubioza i onda se stalno taj krug zatvara – kaže Belkić.

Latentni, prigušeni sukob

Bilo ga je sramota gledati ružne scene iz Narodne skupštine Republike Srpske, ali i česte nepromišljene izjave aktera na političkoj sceni i ističe kako bi za mentalno zdravlje ljudi bilo vrlo korisno da “svi pomalo smanje radio”. Ne vidi motiv koji bi ga naveo da se vrati u politički prostor.

– Imao sam stalni strah da se ne obrukam, da ne pogriješim, jer valja izaći na ulicu. Ne daj, Bože, belaja, kakvih sukoba. Tada bih se svakako uključio. To sam radio i u prošlom ratu. Koliko mogu i što mogu, odmah bih radio. Sumnjam da će do toga doći, ali i ovo je jedna vrsta latentnog, prigušenog sukoba, koji može da bude gori od onog otvorenog. Ovo iscrpljuje ljude. Što je najgore, ljudi gube inicijativu, volju za stvaranjem i borbom, jer ih stalno ubijamo u pojam – kaže Beriz Belkić.

Avaz