Priča iz Batova kod Čajniča: Vodenica kao biznis i porodična tradicija

U BiH polako, ali sigurno nestaju vodenice koje su nekada bile nezaobilazni dio svakodnevnog života ovdašnjih ljudi. Zamijenili su ih električni mlinovi za koje upućeni kažu kako ne mogu proizvesti kvalitetno brašno poput onog iz riječnih vodenica.

U selu Batovu kod Čajniča jedan mladi čovjek nedavno je odlučio napraviti vodenicu i tako oživjeti tradiciju svoje porodice dugu više od 100 godina.

Hasan Gabela donosi priču o Muji Đulančiću i njegovoj vodenici.

Komad drveta na mlinskom kamenu zove se čaketalo. Ravnomjerno udarajući u kamen on omogućava da zrna kukuruza, pšenice ili neke druge žitarice izlaze iz koša i dospijevaju u prostor između dva kamena, gdje se melju.

Na ovim prostorima čaketalo je sinonim za osobu koja mnogo priča. A Mujo Đulančić, vlasnik ovog mlina, nije čaketalo. Štedi riječi, ali zato ne štedi snagu i energiju da bi njegova vodenica bila na usluzi svima.

– Ovo je tradicija. Moj dedo je prije 100 godina držao mlin. Nekada je sve bilo od drveta, radila je na istom principu – kaže on.

Posla ima, jer se za vodenicu čulo pa su mnogi iz ovog kraja odlučili zasijati žitarice, doduše, u manjim količinama i za svoje potrebe.

– Uglavnom donose iz komšiluka. Upravo meljem kukuruz jednom komšiji – priča Mujo.

I tako po onoj narodnoj: Nikad dva dobra sastaviti. Kad se pojave vodenice, ponestaje vode koja bi ih pokretala. Ipak, Mujo se nije dao obeshrabriti i nakon dvije godine mukotrpnog rada napravio je svoju vodenicu.

– Voda iz cjevovoda ide u badanj i pod pritiskom pokreće kamen. A kamen je iz Travnika, iz nekog sela, a ja sam ga kupio od čovjeka iz Kalinovika – objašnjava.

– Ovo mene ispunjava. Možda je ovo malo i bijeg od ljudi, ali ja se dobro osjećam – dodaje Mujo.

federalna.ba