Umjetnica Jelena Topić: Bila sam majstor samoobmane. Razotkrivanje problema “pod tepihom” je cjeloživotni izazov!

Što je svijest čovjeka manje razvijena, veće su šanse da će odbrambeni mehanizam potiskivanja, guranja pod tepih, raditi punom parom.

Umjetnica Jelena Topić rođena je u Prijedoru. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu i završila je Akademiju umjetnosti u Banjaluci. Prvi put na javnu scenu izašla je sa kratkim dokumentarnim filmom „Rakiola vjera“. Završila je dvije godine edukacije za psihodramskog psihoterapeuta u Novom Sadu. Zadnjih godina živjela je i radila u inostranstvu.

Umjetnica Jelena Topić u gradovima BiH izvodi performans „Guranje pod tepih“, a sa njom za portal BUKA razgovaramo o novom performansu, umjetnosti uopšte i umjetnosti u doba pandemije, te o drugim temama.

Jelena, nedavno si izvela performans „Guranje pod tepih“. To je nešto što je našim ljudima poznato, problemi koji se guraju pod tepih. Kakve su bile reakcije građana na tvoj performans?

U Prijedoru sam počela rad „Guranje pod tepih“, a nastavljam ga u drugim gradovima BiH. Bila sam u Sarajevu i Zenici, vjerovatno ću ići u Visoko, biću u Banjaluci, Beogradu, Zagrebu i u nekim drugim gradovima. Reakcije građana bile su pozitivne, prvo zato što se sjećaju „Glasnog ćutanja“, a drugo jer ih koncept „Guranja pod tepih“ najčešće nasmije.

Zbog čega odlučujemo da probleme guramo pod tepih, a ne da se suočimo sa njima, je li to do mentaliteta ili nečega drugog?

Što je svijest čovjeka manje razvijena, veće su šanse da će odbrambeni mehanizam potiskivanja, guranja pod tepih, raditi punom parom. To nema veze samo sa našim podnebljem ili mentalitetom, ali ima veze s tim da svijest čovjeka sa naših prostora tek treba da počne da se budi. Najbolje bi bilo kada bi svi otvoreno pričali o svojim osjećanjima, ali to se uglavnom samo dešava u krugu najbližih ili na psihoterapiji, ako i tu. Postoji takođe strah od otvorenosti, gdje rizikujemo odbacivanje i osudu od drugih ljudi. Najteže je biti iskren prema samom sebi, za to je potrebno samoposmatranje, odnosno, sposobnost introspekcije i doza samokritičnosti. Kada čovjek otkrije samom sebi ko je, onda može da odluči koji dio sebe, kada i kome prikazati.

Koliko je važno da se kroz umjetnost razgovara o ovim temama sa kojima smo svi na neki način suočeni, odrasli smo na podneblju gdje je mnogo toga sramota i gdje je bolje ćutati?

Jeste, mnogo toga je sramota priznati sebi i drugima. Glavni elemenat srama jeste to da smo ispali loši u očima drugih, da nas drugi gledaju krivo zbog nečega, te tako narušavamo sliku koju imamo o sebi. Koraci ka rješavanju srama unutar sebe jesu otkriti ko si, prihvatiti sebe kakav/va jesi, držati se svojih ličnih vrijednosti i znati da je važnije mišljenje koje imaš sam o sebi, nego mišljenje drugih ljudi. Važno je da se o ovim i sličnim temama govori i kroz umjetnost, i na javnoj sceni, u medijima, i politici i međusobno na kafi. Razgovor, posjeta psihoterapeutu, razmjena mišljenja, zdrava komunikacija može nam donijeti benefite koji će nas osnažiti i podržati u našem rastu i razvoju.

Kako se boriti protiv mentaliteta, odgoja, društvenih stega, podneblja?

Jedina borba koju ja propagiram jeste zadiranje u sebe, otkrivanja ko smo, koje su naše granice, koji je naš sistem vrijednosti, obaviti unutrašnju borbu sa svojim strahovima, sa pogrešnim uvjerenjima koji nam štete. Obavljanjem ovog rada unutar sebe, mentalitet, odgoj, društvene stege, podneblje, možemo da prihvatimo kao izazov, da sagledamo lekcije koje smo naučili tokom tog izazova i primijenimo ih na građenje novog, zdravijeg društva.

Kako se ti suočavaš sa problemima, jesi li neke svoje probleme gurala pod tepih, kako si ih izvukla?

O da, ja sam bila majstor samoobmane. Iz podsvijesti sam ih izvukla kroz psihodramu, art terapiju, kroz tumačenje sopstvenih snova, kroz praćenje intuicije, osjećaja u stomaku i senzacija u cijelom tijelu. Razotkrivanje problema pod tepihom je cjeloživotni izazov, uvijek će se naći neki problem skriven ispod tepiha koji nismo osvijestili, koji ćemo uvidjeti kad dođe vrijeme za njega i na kome bismo trebali poraditi kad ga postanemo svjesni.

Čitav region pratio je tvoj performans „Glasno ćutanje“, koliko ti ovaj rad znači, a koliko je na neki način možda i opterećujući za svaki sljedeći rad?

„Glasno ćutanje“ je moj veliki prvenac zbog obima i buke koje je izazvao u javnosti. Taj rad me je iznutra slomio na mnogo nivoa i postavio temelje za otkrivanje ko sam ja, koje su mi granice, šta želim, kuda idem, šta sanjam. Ne vidim ga kao opterećujućeg, vidim ga kao vjetar u leđa.

Kakvi su ti planovi sa performansom „Guranje pod tepih“, hoćemo li te možda vidjeti u Banjaluci sa tepihom?

Dolazim u Banjaluku uskoro, čim izganjam dozvolu za postavljanje tepiha u javnom prostoru.

Kako si ti podnijela ovaj period pandemije koja još uvijek traje, kako se ona odrazila na tvoj rad, ali i život?

Kad je pandemija počela, imala sam unutrašnji utisak da su to strahovi i ratovi koje sam ja unutar sebe već prošla i da pandemija nije moja bitka. Pored toga, napravila sam sebi ideju i sama sebe nasmijala da je svijet stao i odlučio mene da sačeka da završim neke stvari koje već dugo odgađam. Počela sam da posmatram probleme kao izazove i to me osnažuje.

 

buka