Presuda Mladiću: Da li je Srbija spremna da prizna?

Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji potvrdio je jučer presudu i proglasio ga krivim po deset od jedanaest tačaka optužnice

Ratko Mladić, srpski general i komandant Vojske bosanskih Srba, dobro je poznat svjetskoj javnosti, ne samo zbog zločina za koje je osuđen, već i po 16-godišnjem skrivanju pod patronatom demokratskih vlasti u Srbiji predsjednika Koštunice i Tadića. Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji potvrdio je jučer presudu i proglasio ga krivim po deset od jedanaest tačaka optužnice, među kojima su genocid, zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, piše DW.

Izuzetan značaj

Bez obzira što je rad Haškog tribunala od izuzetnog značaja za region, jer je utvrdio činjenice koje su nesporne, ipak je propustio da dokaže Mladićeve veze sa Beogradom, odnosno sa predsjednikom Srbije Miloševićem, šefovima Državne bezbjednosti Srbije Jovicom Stanišićem i Frenkijem Simativićem, zatim liderom Srpske radikalne stranke Vojislavom Šešeljom i liderom Dobrovoljačke garde Željkom Ražnatovićem Arkanom, jer su sva ta imena navedena u Miloševičevoj optužnici.

U presudi Dušku Tadiću, prvoj osobi kojoj je suđeno u Hagu, je utvrđeno da je riječ o međunarodnom sukobu. Haški tribunal je izbjegao da potvrdi da je Srbija vodila rat u BiH, kao što je izbjegao i da dobro dokumentovan genocid u još šest opština koji je počinjen na samom početku rata 1992, uključi u presudu, prije svega, Ratku Mladiću.

Srbija, kao što je poznato, negira sve presude Haškog tribunala koje se odnose na Srbe, kvalifikujući ih kao antisrpske i veoma selektivno koristi samo one presude koje se odnose na ratne zločince drugih naroda. S obzirom da nije optužena za udruženi zločinački poduhvat, Srbija odbija bilo kakvu odgovornost i tvrdi da se u Bosni “vodio oslobodilački rat Srba”, te da je islamski fundamentalizam odgovoran za raspad Jugoslavije. Iz toga se razvio narativ koji prikazuje Srbe isključivo kao žrtve koje svijet stigmatizira između ostalog i zbog bliskosti sa Rusijom.

Genocid u Srebrenici i u istočnoj Bosni bio je dio srpske strategije koja je Srebrenicu, zajedno sa Žepom i Goraždem, smatrala “muslimanskim koridorom” (tzv. “zelena transferzala”) koji povezuje Sarajevo i Tursku preko Sandžaka, Albanije i Kosova. Po njihovom tumačenju, to je bila svojevrsna opasnost za čitavu Evropu, pa je zbog toga Srebrenica bila na meti Ratka Mladića još od 1992. godine. Ta interpretacija još uvijek je aktuelna u Srbiji.

Događajima u Bosni doveden je u pitanje kredibilitet proklamovanih demokratskih i moralnih vrijednosti zapadnih zemalja a Srebrenica je bila tačka koja je diskreditovala svijet jer su međunarodne snage, koje su štitile Srebrenicu kao zaštićenu zonu UN-a jednostavno ovaj grad predale srpskim snagama koje je predvodio Ratko Mladić. Sa moralne tačke gledišta, Srebrenica je bila prekretnica u bosanskom ratu, ali istovremeno i simbol ravnodušnosti i ignorancije zapadnih zemalja.

Srebrenica je isprovocirala ozbiljne moralne dileme svuda u svetu, osim u Srbiji. Rezolucija UN da se prizna genocid u Srebrenici je pokušaj da se uspostavi zajednički istorijski narativ i ustanovi dan sjećanja na Srebrenicu. Mnoge države su to prihvatile ali je određen broj zemalja bio uzdržan u tom pogledu, prije svega, Rusija i Kina.

 

Žrtvovali se za “srpsku stvar”

Dok se Bosna i danas uporno pokušava izboriti za funkcionalnu i pluralnu državu, u Beogradu se rehabilituju svi optuženi zločincii u Hagu, uključujući i Ratka Mladiča, koji se tretiraju kao nacionalni heroji koji su se žrtvovali za “srpsku stvar”. Potvrđena presuda Ratku Mladiću, najokrutnijem ratnom zločincu, neće imati naročitu recepciju i odjek u Srbiji. Interpretacija raspada Jugoslavije, koja postoji u Srbiji, neminovno je nametnula i različito poimanje odgovornosti.

Radikalna transformacija društva nije moguća sve dok se srpska elita ne suoči sa istinom i ne odgovori na određena pitanja:

Da li je spremna da prizna da je kolaboracija institucija poput JNA i službi bezbjednosti bila izvođač Miloševićeve državne politike?

Da prizna da su postojale deportacije i masakri civilnog stanovnistva, identifikovanih poimence, zajedno s njihovim kulturnim ili religioznim afilijacijama?

Da prizna da postoje dokazi o dislociranju ubijenih (tzv. sekundarne i tercijarne masovne grobnice) i njihovo unakaživanje, a, ponekad i njihovo spaljivanje?

Da je namjerno uništavano kulturno i religijsko nasljeđe, kako bi se zatro identitet drugih zajednica i još mnogo toga?

Da prizna da je odsustvo volje političkih i kulturnih elita da sa odgovornošću priđe obradi prošlosti značajna opstrukcija u otvaranju evropske perspektive Srbije?

Da prizna da je orijentacija na relativizaciju odgovornosti za nedavne ratove prepreka normalizaciji odnosa u regionu?

Da prizna da je takav odnos takođe još jedan element zatvaranja srbijanskog društva u autističan i retrogradan sistem vrijednosti?

Da prizna da je princip kažnjivosti jedno od ključnih pitanja za uspostavljanje pravnog okvira i sistema u Srbiji?

Bez suočavanja sa Ratkom Mladićem I njegovim zločinima Srbija ne može da konstituiše sopstveno moderno društvo niti da obnovi povjerenje regiona.

Sonja Biserko je jedna od najistaknutijih boraca za ljudska prava u Srbiji. Ona je od 1994. godine na čelu Helsinškog odbora Srbije.

 

Avaz