Smješten je u srcu Sarajeva, na adresi Sime Milutinovića Sarajlije 7, u staroj porodičnoj kući izgrađenoj sredinom 19. stoljeća, koja je prvobitno bila u vlasništvu porodice Skarić, a potom porodice Despić, čiji su je članovi poklonili Sarajevu.

Muzej je osnovan 1961. kao Muzej književnosti, a skoro desetljeće kasnije, 1970. godine, proširio je svoju djelatnost i na pozorišnu umjetnost. Kolekcija mu je raspoređena u 67 književnih i 17 pozorišnih zbirki, u kojima se nalazi više od 20.000 eksponata.

Među vrijednim eksponatima je i najznačajniji među njima – originalni rukopis nobelom nagrađenog Andrićevog romana “Na Drini ćuprija”, čijom voljom je i dospio u ovaj muzej, kojeg, istini na volju, danas ne bi ni bilo da se nije dogodila ta svjetska nagrada.

Priča ide ovako…

– Priča muzeja je u vezi s originalnim rukopisom “Na Drini Ćuprija”. Muzej je osnovan 1961, i ove godine slavi 60 godina neprekinutog rada. Muzej je nastao tako što je književnica Razija Handžić, prva direktorica i osnivačica ovog muzeja, 1961. godine odlučila da iskoristi to što je Ivo Andrić tada dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Ona je odlučila da pokrene jednu veliku kampanju da se napravi Muzej nacionalne književnosti, da njegovo sjedište bude u Sarajevu, iskoristila je svoj utjecaj u tadašnjoj komunističkoj partiji i ugled u društvu. U osnivanju muzeja učestvovali su svi tadašnji važniji pisci iz Jugoslavije, ali sa naglaskom na pisce iz BiH. Među njima je bio i preporuke za muzej pisao Ivo Andrić. Već tada je odlučeno da će, iako su autorska prava data Fondaciji u Bogradu, originalni rukopis “Na Drini ćuprija” biti poklonjen, nakon njegove smrti, muzeju u Sarajevu.

Kada je Andrić umro, na tom sastanku u Beogradu su utvrdili da je, citiram: “Drug Andrić želio da se original rukopisa pokloni muzeju u Sarajevu jer zbog toga je i napravljen” – kaže Šejla Šehabović, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti.

Originalni rukopis prvi put u stalnoj postavci Muzeja izložen je prije pet godina, dakle 55 godina nakon što je stigao u ovu instituciju kulture.

– Mi smo iskoristili priliku i dobru volju Norveške ambasade u BiH da za 55 godišnjicu rada muzeja proširimo stalnu postavku i da napravimo uvjete sigurnosti takve da možemo izložiti taj ključni rukopis. Te godine, mi smo napravili i potpunu digitalizaciju rukopisa, i u njemu smo našli vrlo zanimljive stvari, između ostalog da je pisan ćirilicom i latinicom, i da ima dijelova i na njemačkom i da se dosta razlikuje, odnosno, dosta je obimniji od objavljene knjige.

Urednici su dosta radili, izgleda, po tom pitanju, što možemo vidjeti jer rukopis ima više strana nego što ima objavljeno djelo. Jako su velike izmjene, dopune. Andrić je bio baš veliki ljubitelj ovog muzeja i u muzejskoj arhivi se između ostalog nalaze njegove dopisnice koje šalje kustosima i u kojima kaže: “Pozdravlja vas budući eksponat”. Dakle, vrlo je bio zainteresiran da muzej bude u Sarajevu i da on bude izložen – ističe Šehabović.

Da bi priču uokvirio, Andrić je lično došao u muzej i poklonio pero kojim je napisao roman “Na Drini ćuprija”.

– Da bi kustosi bili sigurni da je to to pero, on je ostavio i rukom pisanu poruku, da je to pero koje je kupio u Ženevi te i te godine, kako bi bilo jasno jer je on “Na Drini ćuprija” pisao tokom Drugog svjetskog rata. Uz rukopis izloženo je i pero, kao Andrićev doprinos razvoju muzeja. Stranci rado dođu da vide originalni rukopis, to je njima najinteresantnije. Jer “Na Drini Ćuprija” je preveden na bezbroj jezika, pa su svi čuli za to djelo. Posebno Nobelova nagrada je internacionalizirala našu književnost, a Andrić je postao zvijezda u svjetskim razmjerama, i to u vremenu kada je mnogo značajnije nego danas. Interesantno je da se tada angažiralo, lobiralo se ispred Jugoslavije za domaće pisce, tako da je to jedan vrlo sretno iskorišten trenutak. Ja ne znam zaista da li bi ikada bilo ovog muzeja da on nije dobio tu nagradu, da se nije desila ta pametna žena koja je odlučila da iskoristi tu priliku – dodaje Šehabović.

Naravno, osim Andrića, bilo je još mnogo pisaca koji su se trudili da pomognu muzeju u nastanku, a među njima, naravno i veliki Meša Selimović.

– On je poklonio čitav arhiv časopisa Brazda, a učestvovao je i u sklapanju zbirke Isaka Samokovlije jer je bio sa njim prijatelj. I što je zanimljivo, on je više radio da drugi pisci dospiju u muzej nego on – dodaje Šehabović.

Ipak, “završio” je u Muzeju, i to odmah pored Andrića, a posjetioci mogu vidjeti njegov originalni rukopis romana “Derviš i smrt”, koji je napisan u dva dječija imenika.

– Original rukopisa “Derviš i smrt” nije došao od Meše Selimovića, on se nekako iz dvije zbirke izvlači. Napisana je u dvije sveščice koje su dječiji imenici. Jedna sveščica je kod nas završila kao eksponat, a druga je u zbirci Marka Markovića došla u muzej. Marko je bio pisac, ali prije svega kulturni radnik. Kao hrčak je skupljao građu u vezi sa njegovim savremenicima. U njegovoj zbirci imate više o drugim piscima nego o njemu. On je sačuvao jednu sveščicu “Derviša i smrti” koja je najzanimljivija.

Na početku te jedne sveščice piše ime i prezime njegove kćerkice iz prvog braka kada je živio u Sarajevu, i imaju čak brojevi telefona njenih drugarica na Višnjiku. Piše dakle, 7 – b, Jesenka Selimović. Ono što je zanimljivo jeste da je bukvalno sve jednako u knjizi kao u originalnom rukopisu. Broj poglavlja je isti – pojašnjava Šehabović.

Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti radi svaki dan od 9 do 19 sati, osim nedjelje.