RTV BPK
Predrag Pero Dacić je tri decenije simbol herojstva onima koji se sjećaju hrabrosti koju je pokazao 1992. godine, u prvom mjesecu rata u Goraždu, gradu u istočnoj Bosni i Hercegovini.
Ljudi koji su ga poznavali opisivali su Dacića, čija je porodica u Goražde došla iz Crne Gore, kao pravoslavca u gradu s većinskim muslimanskim stanovništvom.
No kada su snage bosanskih Srba napale Goražde, koje su 1.336 dana držale pod opsadom, on je ignorisao nacionalne podjele i ostao u gradu kako bi pomagao.
Abduselam Sijerčić Pelam bio je jedan od organizatora oružanog otpora u Goraždu i ratni komandant 31. drinske udarne brigade Armije Bosne i Hercegovine. Također je bio i Dacićev prijatelj.
Sijerčić kaže da je u maju 1992. godine Dacić poslao svoju porodicu van zemlje, a on ostao u Goraždu.
– Pitao sam ga: “Zašto ne ideš, Pero?’ On kaže: “Neću, ja ću ostati ovdje sa svojima, samo neću ratovati, neću pucati. Dajte mi bilo šta da radim”.
Sijerčić se prisjeća da na početku rata lokalna ratna bolnica koja je bila formirana u Goraždu nije imala opremu i osoblje za obavljanje operacija, pa su ljekari slali vozila hitne pomoći da ranjenike voze u Užice, Pljevlja i Sokolac.
U prvim danima borbe, Dacić je bio jedan od prvih koji se stavio na raspolaganje da vozi ranjene civile ili vojnike u druge gradove, jer se rijetko ko drugi usuđivao na to.
Ali se 30. maja 1992. zbog ove svoje hrabrosti našao na meti.
– Tog 30. maja mi smo imali neke aktivnosti, napad je bio na Obarak (od snaga bosanskih Srba) i mi smo imali dosta ranjenih. Tako da su tu večer, čini mi se, otišla četiri auta s ranjenicima prema Užicu – priča Sijerčić.
Dacić je bio u jednom od vozila, a drugim je upravljao policajac Ratko Pjević. Na mostu na Drini u Višegradu, 40-ak kilometara od Goražda, došlo je do prepirke s nekim srpskim borcima, koji su navodno bili dio jedinice koju je predvodio Milan Lukić, ozloglašeni šef paramilitarne formacije snaga bosanskih Srba. Kasnije je Haški tribunal osudio Lukića na kaznu doživotnog zatvora za ratne zločine u Višegradu.
Sijerčić navodi da mu je rečeno da je Pjević vidio Dacića kako se raspravlja s borcima.
– Doveli su ga (Dacića) nasred mosta i kad je pokušao Pjević da priđe, rekli su mu: “Ne prilazi, ubit ćemo i tebe.” Uglavnom, nije smio da priđe – kaže on.
FOTO: BIRN
Pjević priča da je Dacić tokom rasprave sa srpskim borcima na mostu opsovao Lukića.
– I onda su ga na kraju zaklali nasred mosta i bacili. Nikad mu tijelo nije nađeno – naglašava Sijerčić.
“Ta ga je ljudskost koštala života”
Neposredno prije rata, Daciću i njegovoj supruzi Muniri rodilo se prvo dijete, djevojčica Dijana.
Govoreći prvi put za medije, Dijana Dacić, koja više ne živi u BiH, za BIRN ističe da je ponosna na svog oca, jer se po njegovim postupcima može zaključiti da nije pravio razliku među ljudima po nacionalnoj osnovi.
– Nažalost ga je ta ljudskost koštala života – kaže ona.
– Samo po pričama se sjećam mog oca, jer sam, nažalost, bila premalena kad je on nestao. Željela bih da imam neko konkretnije sjećanje na njega, na njegov lik, njegovo ponašanje, i voljela bih da znam šta on misli danas o meni. Ali su to, nažalost, puste želje – objašnjava ona.
Dodaje da ni ona ni njena majka ne znaju kako je tačno njen otac ubijen, ali se nada da nije patio.
– Teško je ne znati pravu istinu i još uvijek imamo nadu da će se njegovi posmrtni ostaci pronaći. Uspomenu na mog oca uvijek nosim u svom srcu i molim Boga da mu oprosti grijehe, i nadam se da ćemo jednog dana opet biti skupa – naglašava Dijana.
Sijerčić priča da je Dacić bio temperamentan, sa prošlošću s dobrim i lošim momentima.
– Inače nije bio neki lopov, kriminalac, iako je odležao neko vrijeme u zatvoru (prije rata). Ne znam, vjerovatno su to neki mladalački grijesi – kaže on.
– Jedino je problem njegov bio što se tukao, vrlo često i s policijom. Bio je većini čaršijske raje drag momak. Prema starijima je imao poštovanje – dodaje Sijerčić.
Prije rata Pero je jedno vrijeme radio kao taksista, a njegova supruga Munira bila je konobarica. Sulejman Bajramović Juso je bio Perin poznanik, a često se i vozio s Perom u taksiju.
– Kad je taksista postao i kad mi je trebalo i za Sarajevo da me vozi i da me sačeka, za plaćanje i džabe, bio je tu. To je bilo ono u miru. Za mene je bio realan, pošten – prisjeća se Bajramović.
Sijerčić priča da su Pero i Munira pred rat kupili jedan prostor i otvorili kafić, u kom su oboje radili, čak i nakon što su počele borbe.
– Ono u početku kad je počeo rat, pa navečer kad dolazim da obiđem ranjenike u bolnici, svraćao sam kod njega iako u toj kafani nije bilo uslova, nije bilo ni struje, ali on je bio tu, i svratim kod njega na piće – ističe Sijerčić.
– Uvijek je imao kutiju-dvije cigara, kaže, “ponesi vojnicima”. Znam da prije nego što je otišao zadnji put, a to je bilo 30. maja, ja sam naišao iz bolnice i svratio sam kod njega, i dao mi je šteku ronhilla. “Evo ponesi”, kaže, “nek imate” – sjeća se on.
“Rat je proširio mržnju”
Munira i Dijana Dacić uspjele su da dođu u Austriju 1993. godine, gdje i danas žive. Dijana je diplomirala ekonomiju i sada radi u velikoj internet kompaniji.
– Moja majka Munira je, hvala Bogu, živa i jako smo vezane jedna za drugu. Nju je sve to što je, nažalost, morala da preživi jako pogodilo i još danas-dan živi nekako u prošlosti. Ali moram da kažem da je istovremeno najhrabrija žena koju poznajem i baš sam ponosna na nju – ističe Dijana.
Ona je sada suočena sa sudskom bitkom za vlasništvo nad stanom svoje majke u Goraždu, koji je prodat a da porodica Dacić o tome ništa nije znala.
– Mislim da je rat proširio neku mržnju među ljudima i da ljudi zaboravljaju da smo u suštini svi isti. Svi želimo mir i slobodu – zaključuje Dijana.
Više od 30 godina nakon njegove smrti, mnogi Goraždani se toplo sjećaju Pere Dacića, ali nema javnog odavanja počasti njegovoj hrabrosti.
– Znam da je bilo pokušaja negdje poslije rata da se jedna ulica nazove po Peri Daciću, međutim kakva su ono vremena bila, teško je to bilo izvesti – objašnjava Sijerčić.
Faktor