PTSP u BiH godinu dana poslije: Nove traume, isti problemi

“Znamo svi da se nije toliko posvetilo naše društvo ni zdravstvene ni mentalne ustanove tim problemima, a svjesni smo svi koliko je PTSP prisutan u našem društvu“, kaže Hadžović, te dodaje da bi istraživanje o razlozima moglo pokazati da je neliječenje mentalnih ili duševnih bolesti jedan od uzroka nemogućnosti da ove osobe postanu članovi društva koji mogu odgovoriti svim svojim obavezama.

“Tako da vjerovatno u tom desperadnom nekom nagonu okreću se ovako autodestruktivnim i tragičnim stvarima“, kaže on i napominje da je godišnji broj samoubistava znatno veći od ubistava kojima se poklanja više pažnje.

Analiza koju je Detektor objavio 2023., na godišnjicu ruske invazije na Ukrajinu, pokazala je da su oboljeli od PTSP-a u BiH bili dodatno opterećeni tim vijestima koje su ih podsjećale na vlastita iskustva tokom rata u BiH. Analiza je ogolila i nedostatak sistemske podrške oboljelima koji se osjećaju napušteno i zaboravljeno.

Godinu dana nakon objavljivanja ove analize, sagovornici Detektora kažu da su problemi s kojima su se suočavali ostali isti, ali da još jedan rat u svijetu – čijim slikama su izloženi – i kontinuirane tenzije u državi pokreću nove traume s kojima se moraju boriti.

Pod ljubuškim suncem u razmaku od godinu dana novinari zatiču Borislava Mlinarevića kako pije kafu u bašti u centru ovog grada. Baš na istom mjestu srdačno i s osmijehom dočekuje novinare kojima je prošlog puta govorio o nerazumijevanju okoline za oboljele od PTSP-a.

Borislav, koji je predsjednik Udruge branitelja invalida domovinskog rata liječenih od PTSP-a Ljubuški, pojašnjava da su članovi ovog udruženja i on doživjeli ratnu traumu koju i dan-danas proživljavaju, pogotovo kako se “nesreća desila u Ukrajini i na Bliskom istoku“.

Kada je počeo rat u Ukrajini, Borislav se – uz žaljenje za svim nevinim žrtvama – pokušao totalno izolovati iz svega, zbog zdravstvenog stanja. Ranije je podijelio da je nakon dva moždana udara dobio i epilepsiju. Kaže da je vijesti teško izbjeći – rušenje zgrada, plač djece i krvavi ljudi svuda su oko njega. Prva tema kada izađe u grad je rat.

“I onda sve to kulminira, kulminira. Desi mi se pogledam neke video klipove sa CNN-a, s nekih drugih i vidim dolje u Gazi ti ljudi koji su raketirani, pa nose djecu ranjenu, ljudi krvavi“, govori Borislav koji zbog suočavanja s ovim vijestima zna izgubiti svijest.

“Da li je to pola minute, da li je minut, da li je 30 sekundi, da li je deset sekundi, nemam pojma. Ali kad se vratim nekako u svijest, vidim da mi je grlo stisnuto, želudac mi igra, ruke su mi stegnute, snovi mi se vraćaju neki“, opisuje i pojašnjava kako mu sve to utiče na svakodnevni život.

Doziranje vijesti o ratovima kao samopomoć

Borislav Mlinarević. Foto: BIRN BiH

Zlatan Ljubić s kojim se ekipa Detektora i ove godine susrela u Tuzli, ponavlja da od početka rata u Pojasu Gaze, za koji kaže da je okrutniji, pokušava što manje gledati vijesti i ratne slike, i na taj način pomoći sebi. To je njegov način da se izbori za sebe i s posljedicama PTSP-a, s kojima se godinama bori.

“Odmah me to vraća u naš rat, iako naš rat nije ni blizu kao ovaj. I po žrtvama i po zločinima… Bilo je i kod nas, ali ovaj po meni je okrutniji. Ja to rješavam u zadnje vrijeme da što manje gledam televiziju. Samo gledam jedne vijesti i to one kraće u toku dana da sam informisan“, kaže Ljubić u Domu penzionera u kojem se nalaze prostorije Udruženja veterana rata liječenih od PTSP-a “Stećak”, čiji je član.

Psihoterapeutkinja i direktorica Fondacije “Krila nade“, Marija Maja Šarić pojašnjava kako vijesti s aktulenih ratišta kod oboljelih ne dovode samo do trigerovanja starih, već i nastajanja novih trauma.

“Koliko ljudske patnje live jedno ljudsko biće može da procesuira, a samo nije procesuiralo svoju patnju? I ta bespomoćnost nije samo trigerovanje nego nastajenje i nove traume“, kaže ona.

Za oboljele od PTSP-a Ukrajina je, kako kaže Šarić, bila specifično problematična, pogotovo za ljude iz Sarajeva, zbog slika iz Kijeva gdje neki dijelovi izgledaju kao sarajevsko naselje Grbavica. Sa slikama iz rata u Palestini, kako kaže, još je gore.

“Osjećaju se bespomoćno kad gledaju te slike jer znaju šta ljudi prolaze, iz svog iskustva. Mogu se povezati, a ne mogu ništa da urade. I to je strašno. Podsjeća ih da rat bilo gdje u bilo kojem trenutku može ponovo da počne“, kaže ona.

Još jedna godina suočavanja sa istim problemima

Zlatan Ljubić. Foto: BIRN BiH

Za oboljele od PTSP-a u godini dana se ništa nije promijenilo, a Borislav i Zlatan se nasmiju na takvo pitanje.

“Nabolje nije sigurno ništa. Jedino se možda nagore promijenilo“, smije se Zlatan.

Pojašnjava kako “prepucavanja“ između političara i različita negiranja utiču na one koji se bore s PTSP-om, ali da se generalno nije promijenila ni slika u društvu. Dio društva, kaže, upotrebljava petarde koje oboljele podsjećaju na rat.

“Svake godine slušamo apele da se ne koriste, da se ne prodaju, imaju petarde koje se smiju prodavati, a petarde se prodaju kao cigarete, kao hljeb, dostupne su svakome. Ja gledam, policija hoda pored onih prodavača petardi. Još uzme od njega“, kaže.

Na doček Nove godine s prijateljima u jednom kafiću Zlatan nije otišao upravo zbog petardi.

Borislav napominje da se u posljednjih godinu dana ništa nije promijenilo u odnosu državne vlasti prema oboljelima od PTSP-a. Njegovo Udruženje još uvijek ima izuzetno dobru saradnju i razumijevanje od kantonalne i općinske vlasti.

“U samom vrhu države to je ostalo onako kako je i bilo. Obećanja ima, ali ostaje samo na obećanjima, nažalost“, kaže on.

Društvo i dalje aposlutno ne razumije šta je tačno PTSP, smatra Borislav.

“Puno ljudi kaže da sebe, kao navodno, vidi u tome ako nešto uradi kako ne bi trebalo, van nekih normi, okvira. Kaže ja imam PTSP, a ustvari i ne zna šta znači PTSP – da to nije praviti budalaštine, praviti nered po gradu, pijanstvo. To nije PTSP, to je neka druga bolest, ali nije PTSP“, naglašava on.

Borislav je čitao literaturu kako podrška oboljelima od PTSP-a izgleda u nekim drugim zemljama svijeta, poput Amerike, gdje stručnjaci kažu da se liječi u roku od pet godina, no misli da je u BiH to “doživotna situacija“, zbog konstantne netrpeljivosti i problema koji pojačavaju simptome.

Psihoterapeutkinja Šarić pojašnjava da se BiH  još uvijek nalazi u stanju “ne-rata, ne-mira“.

“Da bi se trauma integrirala, treba ti mjesto mira. Treba da se osjećaš mirno, da odboluješ i da integriraš“, kaže ona i dodaje da ljudi dođu sebi kada iz BiH odu u neki sistem koji je organizovan, jer je ovdje sve nepredvidljivo.

Situacija u zemlji na ljude s PTSP-om, kako kaže, djeluje prvenstveno razočaravajuće jer se dosta njih osjeća izdanim i pitaju se za šta su se borili u ratu, te jednostavno nemaju nade.

“Ne znaju koga bi direktno napali za to što im se dešava, pa napadaju svoje članove porodice“, kaže ona.

PTSP u BiH, prema Šarić, ogleda se i kroz transgeneracijsku traumu, a Fondacija “Krila nade“” pruža terapiju, između ostalog, i ovim grupama.

Kardinalna greška koja je napravljena, kako kaže, jeste što se nisu ljudi vraćali u škole ili na kurseve i jer im se nije obezbijedio prostor da mogu da privređuju i osjete da su korisni sebi i drugima.

Kako bi se ojačala jedna osoba, potreban je čitav tim stručnjaka, kaže Šarić.

“Obično su centri za mentalno zdravlje preokupirani i nema dovoljno prostora i termina. Ljudi dobijaju termin jednom mjesečno – što je nedovoljno za nekoga oboljelog od PTSP-a“, dodaje ona.

Također navodi da je teret borbe za njihova prava ostao na oboljelima i udruženjima oboljelih od PTSP-a.

Neujednačena praksa novčanih izdvajanja za oboljele od PTSP-a