Najznačajniji pisci i pjesnici Bosne i Hercegovine poput Meše Selimovića, Ive Andrića ili Maka Dizdara, živjeli su jedan period svog života u bh. prijestolnici. Čak su i hrvatski pjesnici Silvije Strahimir Kranjčević i Tin Ujević neko vrijeme udisali sarajevski zrak.

U Sarajevu je živio i o njemu možda najviše pisao Dževad Karahasan, koji je prošle godine zasjao na zvjezdanom nebu. Važno je prisjetiti se i jedinog rođenog Sarajlije među pomenutim velikanima, Nedžada Ibrišimovića, koji svoj rodni grad nikada nije napuštao, a tu je i skončao svoj život.

Ekipa Faktora obišla je i snimila lokacije na kojim su nekada živjeli i stvarali ovi velikani.

Mak Dizdar

Bosanskohercegovački pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar, rođen u Stocu, živio je u kući na Baščaršiji, te je u njoj ostao sve do svoje smrti 14. jula 1971. godine. Na mjestu gdje je živio danas stoji spomen-ploča koju je postavila Općina Stari Grad. Na tom je mjestu trebala biti otvorena Makova hiža, za što je inicijativu podnijela Fondacija sa njegovim imenom, no do toga do dan-danas nije došlo. Na tom mjestu sada je nargila bar.

Ivo Andrić

Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za roman “Na Drini ćuprija” također je živio u glavnom gradu BiH, i to u ulici Basamaci na Bistriku sa svojom majkom, uglavnom kao podstanar. Rođen je u Dolcu pored Travnika, 9. oktobra 1892. godine, a djetinjstvo provodi u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu. Godine 1903. upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju (od koje su 1922. godine nastale današnje Prva i Druga gimnazija).

– I u koje god doba dana i sa koga god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvijek nehotice pomislite isto. To je grad. Grad koji dotrajava i umire, i usto vrijeme se rađa i preobražava – napisao je Andrić o Sarajevu.

Andrić je zaslužan i zašto Sarajevo danas ima Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Zapravo, želio je da se original rukopisa “Na Drini ćuprija” pokloni muzeju u Sarajevu jer zbog toga je i napravljen. Iako su autorska prava data Fondaciji u Bogradu, originalni rukopis “Na Drini ćuprija” će biti poklonjen, nakon njegove smrti, muzeju u Sarajevu.

Meša Selimović

Književnik Meša Selimović, rođen u Tuzli, živio je u glavnom gradu BiH u jednoj od zgrada na Skenderiji. U Sarajevo se doselio kada se oženio sa suprugom Daroslavom Božić. Uređivao je list “Brazde”. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi, pa je bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao romantizam. Zatim se okušao u djelovanju kao slobodni umjetnik.

Nakon toga bio je umjetnički direktor Bosna filma. Pisao je filmske scenarije, no slabih dometa. Samo mu je jedan scenarij prenesen u film. To je pripovjetka “Tuđa zemlja”. Ipak je dobio zamašne honorare. Od 1957. je direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Godine 1961. je objavio svoj prvi roman “Tišine” za koji je dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik izdavačke kuće Svjetlosti, te predsjednik Udruženja književnika BiH. Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književosnt “Život”. Godine 1966. objavljen mu je roman “Derviš i smrt”, koji književna kritika smatra za prvorazredni događaj i književni domet BiH i cijele Jugoslavije. Godine 1971. je dobio počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu.

Zainteresirani danas mogu pogledati njegov originalni rukopis “Derviš i smrt” u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.

Isak Samokovlija

U sarajevskoj ulici Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka na broju 10 skoro polovinu svog života živio je veliki bosanskohercegovački književnik i ljekar Isak Samokovlija. Ovaj bh. pripovjedač djetinjstvo je proveo u Goraždu na Drini, odakle se s porodicom doselio u Sarajevo gdje je živio do kraja svog života.

U Sarajevu je završio i Prvu gimnaziju, ali je studij medicine upisao u Beču.

Početak Drugog svjetskog rata dočekao je u bolnici Koševo u Sarajevu gdje je bio šef jednog odjeljenja, ali je ubrzo dobio otkaz. Naime, Samokovlija je bio dio porodice sefardskih Jevreja stoga je bio prinuđen nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali sve Jevreje. Nakon proglašenja NDH-a zatvorili su ga ustaše, te je kasnije prebačen u izbjeglički logor na Alipašinom Mostu u Sarajevu. U proljeće 1945. uspio je pobjeći od ustaša koji su ga prinudno vodili sa sobom, te se krio sve do oslobođenja zemlje.

Tin Ujević

Poznati hrvatski pjesnik Tin Ujević, rođen u Vrgorcu, svojim je stihovima inspirirao brojne generacije sarajevskih pjesnika. U tom razdoblju napisao je neke svoje najznačajnije stihove.

Prvi stan Tina Ujevića u Sarajevu bio je u Dugom sokaku br. 4, a stanodavka mu se zvala Soja Popović. Kada, sredinom 1934, dolazi do rušenja kuće u kojoj je stanovao, preći će u ulicu Nikole Pašića 9, a stanodavka mu je Regina Nahmijas.

Pored ulice sa njegovim imenom u kojoj se nalazi Dom policije iznad Velikog parka u Sarajevu, još jedna uspomena na njega nalazi se u blizini kultne sarajevske pivare, na jednoj trošnoj zgradi do koje se sve do kraja rata i nekoliko godina nakon završetka nalazila kultna kafana poznata pod imenom “Kod Sameka“. Upravo u toj zadimljenoj kafani veliki pjesnik je znao satima sjediti, ispijajući svoje vino uz mnoštvo popušenih cigareta i slušati o čemu njeni gosti pričaju.

Kuća u kojoj se nalazila kafana danas je srušena, a na fasadi susjedne zgrade nalazi se mesingana ploča koja svjedoči da je nekad veliki Tin Ujević tu dolazio i provodio svoje sarajevske dane.

Volio je sjediti i u bašti Pozorišne kafane, s pogledom na drugu obalu Miljacke. To mu je u godinama boravka u Sarajevu bilo omiljeno mjesto. Pušio je i kroz gust dim sanjivo promatrao grandiozne austrougarske palače, lepezasto nanizane niz obalu s druge strane mosta: Sud, Pošta, Pozorište, Jevrejski hram, pisao je teoretičar književnosti Zdenko Lešić. Taj ga je pogled inspirirao i da napiše pjesmu “Most na Miljacki”.

Silvije Strahimir Kranjčević

Silvije Strahimir Kranjčević, rodom iz Sinja (Hrvatska), Sarajevo je također bila životna stanica i grad u kojem nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao.

U Sarajevu je punih osam godina (od 1895. do 1903.) uređivao književni časopis “Nada”, koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Uživao je zavidnu slobodu uređivanja zahvaljujući kojoj “Nada” okupljala najuglednije književnike i postaje najvažniji književni magazin moderne. U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti kao stalna postavka izložena je “Radna soba Silvije Strahimira Kranjčevića”.