Anel Horo, profesor matematike i informatike po struci, posljednje dvije godine aktivno se bavi pčelarstvom. Već deceniju posvećen je uređenju porodičnog imanja i širenju voćnjaka, gdje su smještene njegove košnice. U tom kratkom periodu uspio je proizvesti med koji je osvojio nekoliko zlatnih priznanja kao jedan od najboljih uzoraka među stotinama prijavljenih.
Zlatni pehar kvalitete za cvjetni med dobio je od Akademije pčelarstva i apiterapije Srbije, zlatni certifikat za kvalitet meda na 19. međunarodnom sajmu pčelarstva Medena Tuzla 2024. godine, a treće zlato ove godine stiglo je od Udruženja pčelara Brčko.
“Što prirodnije, to bolje,” jednostavna je formula za njegov zlatni med.
„Treba da dovedete pčele u stanje da one sve to prikupe iz prirode sa što manje miješanja pčelara. Bez bilo kakvih dodataka, šećernih pogača, šećernog sirupa, bilo koje vrste dohrane koja nije prirodna. Pčela treba da sama nađe i donese, uskladišti i dovede u stanje zrelosti. Ono što pčela unese u košnicu nije med, to je nektar. Postoji određeni proces kada to postane med“, pojašnjava Horo, koji je po struci profesor matematike i informatike.
U takmičenja kvalitete meda uključio se kako bi laboratorijskim analizama dokazao kvalitet meda iz svojih košnica i pokazao da pčele u Goraždu i regiji mogu imati kvalitetnu ispašu.
„Recimo, ako vi napravite od šećerne pogače ili sirupa med, laboratorijska analiza će pokazati jako veliku koncentraciju saharoze. U svakom medu imamo par vrsta šećera, ali na takmičenju imamo ograničen procenat koliko smije biti saharoze“, pojašnjava Horo i dodaje kako pravi med sadrži glukozu, fruktozu i mali dio saharoze.
Ističe da je pčelarstvo skup sport, a alergija na pčele ili strah od njih su dodatni izazovi.
„Nijedna oprema vas ne može zaštiti sto posto. Ja, recimo, imam savršeno odijelo, sve, ali u jednom trenutku mene kroz tu opremu ujede 30 komada. Sad je samo stvar količine otrova koji ubrizga, da li će biti otoka, da li će biti reakcije. S te strane je teško, ali s druge strane baviti se pčelarstvom je pravo uživanje. To je jedno prirodno savršenstvo. Vi kad ubacite komadić papira u tu košnicu u što kraćem roku one će se potruditi, povezaće se njih desetine, stotine da to izbace iz košnice“, opisuje Horo svoja iskustva s pčelama.
Dodaje kako pčele imaju svoje prirodne metode dezinfekcije, odbrane od predatora i održavanja sigurnosti u košnici. Pčele imaju svoju hijerarhiju, a za kraljicu košnice se smatra matica.
„Međutim, po mom nekom viđenju ona je jednim dijelom robinja. Njoj cijela ta struktura pčela diriguje šta će raditi, kad će polagati jaja, koliko će položiti jaja i te neke stvari, kako će se organizovati u košnici. Ona je tu samo mašina koja proizvodi novi naraštaj za opstanak same košnice. Matica polaže jednu vrstu jaja, ona izleže jaje koje je uvijek isto. Međutim, iz tog jajeta mogu nastati tri vrste pčele: pčela radilica, koja je mala, pčela trut, koji je mužjak malo veći, i pčela kraljica, ta matica, koja je skroz drugačija po strukturi. Sva literatura govori da je stvar u hranjenju“, priča Horo.
Bagrem je ispaša koju većina pčelara smatra najboljom, ali Horo preferira kombinaciju različitih ispaša za kvalitetniji med.
„Da pčela uzme i s cvijeta, i iz šume, i s bagrema i s raznih drugih biljaka i da napravite tu kombinaciju, jer tu dobijate strukturu meda i pčelinjeg proizvoda koji ima veću energetsku vrijednost i veću kvalitetu“, kaže Horo i dodaje da u našem kantonu teško da ćemo dobiti čist bagremov ili lipov med zbog raznovrsnosti biljaka i drveća.
Horo smatra da je ovaj kraj bio idealan za pčelarstvo, ali da su klimatske promjene, krčenje šuma i zanemarivanje održavanja biodiverziteta negativno uticali na pčelarstvo u regiji.
„Evo ovaj dio prema Podhranjenu, što se tiče tog bagrema, možemo uzeti bagrem. Ali generalno smo dobri što se tiče četinara, šumskog meda, livadskog još uvijek. Mada, kako vrijeme odmiče, sve je manje tih livada i pašnjaka jer oni zarastaju, sela se napuštaju. Kada pogledate tu regiju u kojoj ja trenutno pčelarim, prije je bilo pašnjaka i livada na sve strane. Sad je svedeno na neki minimum i to što ima je podivljalo. Ali s druge strane je dobro što imamo čist teren u smislu zagađivača. Nemate čak ni ljud koji tu borave, ne lože vatru, ne pale ništa, o fabrikama da i ne govorim i tim nekim drugim stvarima koje zagađuju“, pojašnjava Horo.
Jedan od najvećih problema pčelara je što sve mogu izgubiti u sekundi, jer jedno neodgovorno prskanje voćnjaka može dovesti do velikog gubitka.
Horove košnice spremne su za zimu. Priznanja i zlata koje dobio podstrek su i motivacija da se nastavi baviti pčelarstvom i praviti zlatni goraždanski med, koji pravi u manjim količinama.
„Širimo se dalje, ali ja ne planiram to nešto puno jer ne mogu od redovnih obaveza da stignem. Ovo je stvar koja mene ispunjava na drugi način, nije mi potrebna finansijski, niti egzistencijalno. Ovo je nešto što volim i u čemu uživam. Mnogi su mi nudili neke lokacije bliže ovdje, kako bi mi bilo na ruku, međutim ja to gore radim da bi održao i taj komad zemlje koji mi je ostao u nasljedstvo. Nije mi bitna količina, bitno mi je da to održavam koliko mogu i da me to ne umara, da mi ne pravi neki teret ili obavezu, toliko ću raditi. Mislim da je to broj od tridesetak košnica za sada“, kazao je Horo za Glas Goražda.
Novina GG