RTV BPK
Piše Imamović Benamin
U maju mjesecu 1942. porušeni su mostovi u Kopačima i Baćcima. Zapaljena željeznička stanica na desnoj strani Drine, logor građe, stanovi nadzornika i upravnika pruge. Zbog toga je pruga išla do 1. maja 1955. kroz čaršiju. Pruga se radila od 1. juna do 27. jula 1946. u dužini oko sedam kilometara… Znači, poslije rušenja mostova u Kopačima i Baćcima, pružne šine i pragovi su prebačeni vagonetima na šinama kroz današnju ulicu Zaima Imamovića i tadašnjeg mosta, da bi se formirala pruga kroz grad od 1946. do 1955.
Stanicu je u svojim sjećanjima opisao i Hajrudin Somun, u svojoj knjizi: ”Goraždani iz prošlog vremena”:
“Stanica je bila u prizemnoj kući uz nju lijevo je bio magacin. Stanca je imala svjetlo, a snabdijevala se strujom iz improvizovane centrale sa Stanišinog mlina, na Podhranjenskom potoku. U stanici u sobi otpravnika i iznad ulaza u čekaonici po cjelu noć svjetlo gorjelo. Na zidu je bio veliki okrugli sat. Srbijanci iz Čačka i Užica dovlačili su poljoprivrednu robu četvrtkom. Vozom su teretnim vagonima dovlačili lubenice pa bi se djeca obradovala kad neko javi:”Stigle karpuze”!… Pa bi krenula zaprežna kola da tovare karpuze u grad… Na stanici se utovarali balvani, sirova građa i ostatci njihove obrade s pilana. Okorci i otpadci povezani u snopove. Pa su se žene i djece jagmili da dobiju onoliko koliko imaju čeljadi u kući.”
Kolosijeci…
Bila su tri donja, a iznad dva kolosijeka za teretni saobraćaj, od toga jedan za Pobjedu. Tu je bilo i stovarište građevinskog materijala. Gdje je sada Dom penzionera i prodavnica bila je Otkupna stanica Rajka Gagovića. Šef stanice u ovom periodu 1946 -1955. bio je Rašid Maglajlija. Ova stanica imala je od 4 – 6 skretnica i rampu na mostu u centru grada. Bio je radnik koji je spuštao i dizao rampu.
Nestašni momci…
Jedan kolosijek iz Titove je išao ka Pobjedi. Ali nestašni momci, – njihov nestašluk je bio takav da su otkačinjali vagone i oni bi se vraćali na željezničku stanicu, udarivši vagone koji dolje stoje.
Germanka
Kada je voz išao kroz grad, iznad Sinanbegove džamije, bio je uspon pa lokomotiva nije mogla da vuče vagone. Dolazila bi iz Ustiprače lokomotiva zvana „Germanka“ na ispomoć do kuće Jahije Saračevića.
Radnje pored rampe
Dok je pruga išla kroz Goražde bila je rampa ispred hadži Agove časovničarske radnje. Koja je imala svjetleći signal na sredini rampe. Tu je bio zadužen željeznički radnik da čekrkom diže i spušta rampu, kad bi prolazio voz. A iza naviše prema staroj pijaci bile su sljedeće radnje: novinski kiosk Mujković Ćamila, brijačaka radnja Šapčanin Šerifa, onda zanatsko-pekarsko preduzeće Usluga – Goražde.
Druga rampa bila je kod Misilića kuće na Kangarevcu. Rampa je imala signale i fenjere (rukovodila se iz posebno napravljene kuće, gdje je bio induktorski telefon i gdje je dežurni dizao i spuštao rampu.). Javio bi se telefonom sa stanice u Titovoj da voz kreće i onda bi se spustila rampa. Na nekim kućama bila su okačena zvona ba bi se učenici upozorili da ide voz. Jednim djelom ceste je išla pruga a drugom ostali cestovni saobraćaj. Tom trasom pruge bila su dva smrtna slučaja.
Ovaj period pruge kroz Goražde bio je temelj industrijalizacije Goražda, kada su izgrađene dvije fabrike: Vojno preduzeće Pobjeda i Hemijska industija AZOT u Vitkovićima.
Gdje u monografiji POBJEDA 1951 – 81. stoji: Industrijskim kolosijekom koji je bio izgrađen od tadašnje željezničke stanice u Titovoj, do gradilišta prebačene su tone i tone raznih materijala. Ispomoć čađavoj parnjači pristizala je Praga, jedino vozilo kojim se raspolagalo 1950. godine.
Saobraćaj se vraća na staru željezničku stanicu maja 1955. godine…