„Teče hučna Drina, teče novi život“

Pripremio: Benamin Imamović

Prvi dio: Praznici naših komuna – Uz 23. godišnjicu oslobođenja Goražda (1945-1968.)

Članak objavljen 6. marta 1968. u dnevnom listu Oslobođenje na tri strane. Donosi pokazatelje uspjeha od 1966. do 1968. u Goraždu, kao komuni – kako se to tada zvalo za lokalnu zajednicu. Tekst je podijeljen u dva djela. Drugi dio je poseban i govori o ZZ Goražde i poljoprivredi u navedenom periodu…

Prvo oslobođenje Goražda bilo je 26. januara 1942. Taj dan je za Goraždane značajan gotovo koliko i konačno oslobođenje. Ostao je u sjećanju ljudi kao događaj koji se ne može izbrisati sve dok ti ljudi žive. Taj dan ostao je dublje urezan nego bilo koji drugi dan u njihovom životu. Nije ni čudo što je tako. Treba poznavati prilike koje su tada bile u Goraždu, pa ocijeniti radost stanovništva ovog kraja, ovog mjesta, kada su smjelo, ponosno, s pjesmom o Titu, Partiji i slobodi, borci Durmitorskog odreda ušli u grad i oslobodili ga.

Od tada su partizani, Tito, Partija postali simbol slobode ogromne većine ljudi u Goraždu. Toga dana, za narod ovog kraja, partizani, Titovi vojnici, borci Partije i narod postali su stvarni oslobodioci naroda, borci za pravdu i istinu, za ravnopravnost, za bratstvo i jedinstvo naroda. To je tako duboko urezano u srca naroda, da ni kasnija nasilja neprijatelja nisu mogla slomiti duh naroda, niti ljubav prema onima koji su ih oslobodili. Ni svi pritisci Nijemaca, Italijana, četnika i ustaša nisu urodili plodom. Partizani su zauvijek ostali pojam slobode. Dolaskom partizana, prvi put u historiji uspostavljena je narodna vlast. Odmah su izabrani općinski narodnooslobodilački odbori i Sreski odbor. Oni su funkcionisali sve do 5. maja 1942. godine, a pojedini odbornici vršili su svoje dužnosti i do kraja rata.

6. marta 1945. godine, tog za Goražde historijskog dana, borci Treće i Četvrte sandžačke brigade i dijelovi nekih drugih brigada XXVII divizije, nakon dugotrajnih i teških borbi, donijeli su napaćenim stanovnicima porušenog grada dugo i željno očekivanu slobodu. Za sve one koji su doživjeli taj historijski trenutak, 6. mart 1945. ostat će u trajnom sjećanju. Goražde je u toku četverogodišnjeg rata 42 puta mijenjalo gospodara. Ali 13 puta su ih nazivali oslobodiocima.

O Goraždu se prije rata pisalo kao o lijepoj varošici na obalama bistre Drine, o mjestu poznatom po jabukama, orasima, kruškama i plemenitim ribama kojima Drina obiluje. Ali, ono je tada bilo poznato i kao mjesto u kojem uopšte nije bilo nikakve industrije, u kojem se, tako reći, nije imalo gdje zaposliti i u kojem je vladala zaostalost…

Danas to više nije. Za ljude koji su ovdje bili prije rata, kada danas dođu u Goražde, prosto im je nevjerovatno i neshvatljivo kako je ono za 23 godine potpuno izmijenilo svoj nekadašnji izgled, kako su se i ljudi izmijenili. Kako je iz temelje izmijenjen život grada i okoline.

U Goraždu prije rata nije bilo industrije, a ni modernih zgrada, kulturnih, prosvjetnih, zdravstvenih i drugih institucija. Sada je ono okruženo fabričkim dimnjacima i načičkano stambenim četvrtima. Novo Goražde ukrašavaju nove ulice, drvoredi, mostovi na Drini, školski, kulturni, zdravstveni i drugi objekti. To je slika koja impresionira svakog ko poznaje ono Goražde. To je sada novi industrijski gradić sa 5.000 zaposlenih, čija prosječna mjesečna primanja prelaze cifru od 800 novih dinara, sa 12.500 stanovnika, umjesto 1.800 koliko ih je bilo uoči rata (1941.).

Šetajući se širokim i asfaltiranim ulicama, prolaznici često zastanu i sa divljenjem razgledaju nove solitere, moderne i savremeno opremljene prodavnice, izgradnju novih naselja i čitave stubove pare koja izlazi iz fabričkih dimnjaka. Na mjestima gdje su ruševine, mali dućani i birtije, izgrađene su moderne stambene i poslovne zgrade koje su zakitile ovaj gradić (misli se na porušene Vakufske dućane). Priča o nekadašnjoj bosanskoj palanci ostala je samo – priča. Ostao je, doduše, i poneki kućerak da strši tu, na padinama Mišjaka, i da priča novim generacijama o starim prohujalim vremenima. A dolje na velikoj zaravni, koju polovi legendarna Drina, na ruševinama drevne kasabe i plodne ravnice stvorena je nova divna panorama – novo Goražde.

Ono je novo po svemu – socijalnoj strukturi, ljudskim pogledima i načinu života, ulicama, trgovima, stambenim blokovima i po onome što je svemu tome prethodilo – novim preduzećima kao što su: Preduzeće hemijske i cementne industrije, industrijsko preduzeće “Pobjeda”, građevinsko industrijsko preduzeće “Drina”, trgovinsko preduzeće “Vučevica”, ZZ Goražde, zanatska preduzeća “Vijogor” i “6. mart” i dr.

Na listi razvijenih

Učenici triju osmogodišnjih škola, kao ni učenici Gimnazije, Ekonomske i Tehničke škole i Škole učenika u privredi (ŠUP), ne lutaju po geografskoj karti tražeći na njoj uzaludno svoje mjesto. Jer Goražde je sada ucrtano na svim mapama, školskim, ekonomskim i političkim. Ono je danas jedan od industrijskih centara istočne Bosne, u kojem se često održavaju međuopćinski sastanci i dogovori privrednika.

Potencijalna privredna moć koja se povećava naročito posljednjih nekoliko godina, uvrstila je ovu komunu na listu razvijenih. Ove godine društveni bruto-proizvod goraždanske općine planiran je na preko 190 miliona novih dinara. Znatna sredstva koja su do sada ostvarena uložena su za proširenje privrednih kapaciteta, posebno u “Azotari” i “Drini”, zatim za izgradnju komunalnih i raznih drugih objekata društvenog standarda. Mnogo osnovnih komunalnih problema već je riješeno: izgrađen je novi vodovod: Čajniče – Goražde (koji će zadovoljavati potrebe grada i onda kada bude imao 40.000 stanovnika), dva nova željezno-betonska mosta preko Drine, asfaltiran put Goražde-Vitkovići i sve gradske ulice, izuzimajući one koje od željezničke stanice vode prema novom naselju Bare i od naselja “Prvi maj” prema novom stambenom naselju Obarak. Podignuti su i novi drvoredi, trotoari. Elektrificirano je gotovo 50% seoskih domaćinstava. U dogledno vrijeme stara austrougarska kanalizacija, u naselju Mahala i nekim drugim dijelovima grada, biće zamijenjena novom, savremenijom, dok će u isto vrijeme uži centar grada dobiti ljepši izgled. Urediće se još i šetališta, korito rijeke Drine, ozeleniti slobodni prostori, otvoriti nove savremeno opremljene prodavnice i robne kuće.

U prostorijama Radničkog doma sve češće gostuju umjetničke grupe iz svih većih jugoslovenskih kulturnih centara, a ne rijetko i iz evropskih, azijskih i afričkih zemalja. Izgradnjom modernog hotela “Drina” stvoreni su odlični uslovi za razvoj turističke privrede. Izgradnjom magistralnih puteva Beograd – Dubrovnik i Sarajevo – Ustiprača, koji će prolaziti kroz Goražde (tada su bili planovi o ukidanju uskotračne pruge Ustiprača – Goražde – Foča, koja je ukinuta 1978.), grad na Drini imat će izvanredne uslove za razvoj turizma, posebno lovnog i ribolovnog.

Putevima privrednog prosperiteta

Cifre, ma koliko ponekad bile dosadne, one mnogo govore onome ko umije da čita. Ali, čovjek želi da vidi i šta stoji iza njih, da osjeti bliže puls čitavog života koji se ovdje iz dana u dan odvija u većem tempu. Poređenja su u svakom slučaju najbolja da se izrazi ono što je grad na Drini, nekad poznatom samo po rumenim jabukama i zaostalosti ljudi, donijela industrijalizacija.

Kad su nam nedavno rukovodioci goraždanskih proizvodnih organizacija i komune govorili o onome šta je sve do sada urađeno i posebno, o onome šta još treba da se uradi da bi se brže išlo naprijed, pošli su od materijalne baze.

Izbjegli su cifre koje označavaju društveni proizvod, nacionalni dohodak… Jer onom ko ne poznaje ovaj kraj one ne bi potpunije dočarale sve ono što je postignuto u protekle 23 godine života u slobodi. Dovoljno je reći da prije rata u ovoj komuni nije bilo nikakve industrije, i da danas ona učestvuje sa 75 % u dohotku društvene privrede općine, pa da se vidi kuda se i kako kreće. Šta se krije iza tih 75%, što je ostvareno u ovim postratnim godinama. Odgovor na ovo pitanje je kratak – ponajprije i ponajviše proizvodnja radnih kolektiva “Azotare” i „Pobjede“.

Azotara-velika škola kadrova

Na putu prema Foči od Goražda na jednoj okuci Drine uzdiže se zdanje naše prve fabrike azotnih jedinjenja. Za ono šta ona predstavlja za goraždansku komunu, ne samo u materijalnom pogledu, nego i u preobražaju ovdašnjeg čovjeka, po onomu čemu i kojim putevima teži – čini nam se da predstavlja sintezu onog najljepšeg što donosi industrijalizacija jednom zaostalom kraju.

Kada su na velikoj zaravni uz plahovitu Drinu zakopani prvi temelji, bila je tek peta godina oslobođenja -1950. Danas je to divno zdanje u kojem dan – noć rade stotine radnika. Oni iz vazduha, vode i uglja stvaraju dragocjene hemijske proizvode. Većina od njih rade u njoj od osnutka. Neprestanim učenjem i zalaganjem neki su tu postali inžinjeri, tehničri, visokokvalifikovani i kvalifikovani industrijski radnici.

Prošlo je već 12 godina otkad je iz postrojenja goraždanske “Azotare” potekao prvi sintetički amonijak u Jugoslaviji. U tom periodu ovaj vrijedni kolektiv zabilježio je krupne rezultate u svom razvoju. Pomenut ćemo samo neke od njih. Racionalizacijama i proširenjem fabrike garantovani proizvodni kapaciteti gotovo su udvostručeni.

Vlastitim sredstvima i naporima kolektiv je izgradio postrojenja za proizvodnju metanola, pogon za proizvodnju sintetičkih ljepila i niz drugih manjih proizvodnih objekata. Zahvaljujući tome, kao i rekonstrukciji fabrike udvostručena je proizvodnja i analogno tome bruto – produkt fabrike.

Tokom prošle godine iz novoizgrađene cementare Izgrđena cca. 1966/67. koju je ovaj kolektiv izgradio sopstvenim sredstvima i uz izvjesnu pomoć zajednice, potekle su prve tone cementa. Njen kapacitet je 80.000 tona kvalitetnog cementa godišnje. To je ujedno bila prva cementara u Bosni i Hercegovini. Njena izgradnja uticala je na promjenu ranijeg popularnog imena goraždanske “Azotare” koja se zvala fabrika azotnih jedinjenja. Novo ime glasi: Preduzeće hemijske i cementne industrije. Ono sada zapošljava 200 ljudi.

Goržadanska Azotara nije danas samo fabrika koja zajednici daje godišnju vrijednost od preko 60 miliona bruto-produkta, nego i velika škola za njene radnike i mnoge druge radne ljude. Gotovo da i nema člana kolektiva koji do sada nije stekao neko stručno ili opće obrazovanje, pa čak i fakultetsku naobrazbu. Ovdje su se istovremeno školovali kadrovi za druge azotare u našoj zemlji.

Prvo briga o ljudima

Za 12 godina postojanja fabrike u radničkom naselju Vitkovići, koje se nalazi u neposrednoj blizini, izgrađeno je na desetine modernih zgrada u kojima žive radnici ove fabrike u Goraždu također. Istovremeno izgrađeno je i više objekta društvenog standarda.

Dom kulture posebno njegov društveni klub, postao je sjecište svih stanovnika Vitkovića. Velika društvena sala služi i za prikazivanje filmskih predstava. Ispod same ljetne terase doma podignut je manji olimpijski bazen za kupanje koji se puni toplom vodom iz fabrike, tako da se u njemu prijatno kupati neovisno od vremenskih prilika, pa čak i ona kada naprosto nije moguće kupanje u Drini. U prostorijama ove kulturne institucije nalazi se lijepo uređena i bogato opremljena biblioteka, koju radnici “Azotare” često posjećuju.

To, naravno, nije sve. Izgrađen je i savremeni sportski park, osmogodišnja škola, prodavnice, samačke zgrade i drugi objekti društvenog standarda. Radni ljudi preduzeća hemijske i cementne industrije dali su putem dobrovoljnih radnih akcija značajan doprinos za izgradnju nekih od ovih i drugih objekata u radničkom naselju Viktovići. Tako da ono svake godine postaje veće i ljepše. Novi restoran društvene ishrane i Zdravstvena stanica također mnogo znače za svakog člana ovog kolektiva. Oba ova objekta, izgrađena su sredstvima fabrike i opremljena najsavremenijom opremom. Naselje kao cjelina posebno uljepšavaju drvoredi, zelenilo između zgrada i čiste asfaltne ulice.

Vitkovići više nisu ono nekadašnje bosansko seoce sa nekoliko potleušica neugledne kuće – kućerci… Danas je to moderno industrijsko naselje koje je izraslo zajedno sa fabrikom. Dvanaest godina postojanja naše prve azotare obilježeno je krupnim i za goraždansku komunu veoma značajnim rezultatima koji su plod svestranog zalaganja cijelog kolektiva.

Pogriješili bi smo ako ne bi kazali da da ovaj najveći goraždanski radni kolektiv u posljednje vrijeme bori i sa nizom ozbiljnih teškoća. One su uglavnom prouzrokovane povećanjem troškova poslovanja zbog osjetnog povećanja cijena električne energije i uglja, zatim usljed uvođenja vodnog doprinosa i otežanog plasmana nekih proizvoda. Ipak, ovaj kolektiv čini sve da uspješno prevaziđe te i druge teškoće i da stvori uslove za normalno i uspješno poslovanje u narednim godinama.

Nastaviće se…