RTV BPK
Njena nevjerovatna energija ne posustaje ni u poznim godinama, jer je uprkos svemu što joj je život stavio na put, izgradila ugled koji danas uživa.
Rođena je u Kiseljaku kod Sarajeva, ali je vrlo rano ostala bez roditelja. Kao ratno siroče išla je iz doma u dom, da bi pronašla utočište u domu u Višegradu gdje je završila gimnaziju.
“Prebačena sam u Goražde da me zaposle, sjećam se još je tad na trgu bila pijaca, a ćiro je prolazio kroz grad. Počela sam da radim u opštini, a onda sam poslana u Zagreb u školu stenografija, daktilografija, jezik i korespondencija jer nije bilo tog kadra. Dobila sam najbolje ocjene u Zagrebu, vratila se u Goražde u SUP, kao što je ova policija danas. Kad je Azotara počela sa radom ja sam konkurisala i primljena sam u fabriku”, priča Marica.
Bila je vrlo stručna u svom poslu, pa je ubrzo i napredovala do šefa daktilo biroa kroz koji je u to vrijeme prolazilo sve što je bilo važno za fabriku. Poslije radnog vremena Marica bi kucala diplomske radove budućim doktorima i inžinjerima, ali i stručne radove za srednje škole.
Prva dama daktilografije
“Ja sam imala prvu A klasu, kucala sam slijepo, tada nije bilo kompjutera, to su bile razne mašine. Sve što sam radila, radila sam srcem. Kucala sam diplomske radove za Mašinski, Medicinski, srednje škole i nikad u životu to nisam naplatila”, prisjeća se.
Njena preciznost i marljivost učinile su je neophodnom u svakoj situaciji. Priča nam kako je upoznala supruga Mehmeda, koji je preminuo prije šest godina.
“Bila sam mlada i povučena, a fabrika je bila puna inžinjera i tehničara, mogla sam da biram. A ja i on smo se slučajno sreli kada nisam mogla otvoriti vrata medicinske ustanove pa mi je on pomogao. Bio je inteligentan i vrijedan, al sam mu rekla ‘Neće nam ići ovako, moraš završiti VK školu.’ I završio je sve, na katedri u Beogradu i Zagrebu, a ja sam mu kucala diplomski. Naučio je i njemački koji mu je poslije pomogao kad je podizao fabrike u Iraku. Bio je vrlo cijenjen i tražen stručnjak”, prisjeća se Marica.
Zajedno su izgradili kuću na Mravinjcu, ciglu po ciglu, i stvorili dom. Mehmed je u međuvremenu postao glavni šef mašinske fabrike.
“Uvijek ga je bilo strah da ne ostanem sama, brinuo je za mene, bili smo zajedno u svemu, a nakon njegove smrti nisam više bila ona ista vesela žena. Mnogo mi nedostaje”, priča Marica.
Vrijeme kad je srce najveće
Kada je počeo rat, Marica nije prestajala brinuti o drugima. Sjećanja na te dane i danas su živa, a ona je bila na čelu organizacije Sumeja čija je centrala bila u Goraždu.
Okupila je volonterke, odlazile bi u najudaljenija sela u cik zore po mlijeko, pa bi ga slali za izbjeglice, smještala je ljude koji su ostali bez domova, od ruševina pravila mjesto za mejtef iako je katolkinja, nalazila je mjesto za ambulantu, pripremala obroke, grijala prostorije, pazila na ranjenike.
Marica je na sve stizala u skoro nemogućim uslovima. Dok priča o teškim vremenima skromno kaže da je samo željela pomoći. Sa ostalim ženama nosila je vodu, ložila vatre i pokušavala olakšati koliko je mogla svima. Čak je organizovala akciju darivanja krvi koja je trebala bolnici.
“Ubijedila sam ljude po selima da idemo i damo krv, našla sma nam i prevoz, samo sam se molila da se nikom ništa ne desi ili da neko ne strada dok smo išli i vraćali se, a to je bilo vrlo rizično”, sjeća se Marica.
Kroz sve te godine, Marica je davala ono najbolje od sebe.
“Bila sam predsjednica penzionera, obilazila bolesne, pa povjerenica Sindikata BIH, vodila sam ljude kad su bili štrajkovi poljoprivrednika u Sarajevu, žene na putovanja, pohodili smo i Srebrenicu, često”, priča Marica.
Nisu joj jednom rekli da je heroina bez ordena, iako za sve što je učinila za druge nikada ništa nije tražila, a istina ni dobila. Niti minimum priznanja. Jednom su je u čekaonici u ambulanti prepoznali u gužvi i dali joj prednost ispričala nam je uz osmijeh. Marica to smatra velikom gestom.
I danas, u 88. godini sama loži vatru, kuha, obrađuje vrt, priprema zimnicu i brine o komšijama.
“Sve radim, cijelo ljeto imam vrt, cvijeće, sijem povrće, spremam zimnicu, svaki dan ložim peć i kuham. Samo sam korisna svojoj zajednici i svojoj kući, a komšije i njihova djeca su zlatni. Dobila sam toliko čestitki za rođendan da sam presretna”, kaže Marica.
Muči je to što se sve promijenilo, jer je Mravinjac nekad imao i školu, zadrugu, prodavnicu sa tehničkom i prehrambenim proizvodima, a danas toga nema.
“Sada ima preko 22 udovice ovdje nemaju gdje hljeb da kupe, ništa nema i to je velika greška. Ovdje je prva bolnica bila u kući Vehida Hoda, pa pravili sok za ranjenike, ja poslije rata pravila izložbe, povezala se sa organizacijama. Ja sam naučila šta znači biti gladan i žedan po domovima, pa kad ti stariji od tebe otmu hljeb, a gledam danas koliko smo nezahvalni. Sad smo i presiti jer toliko je hrane u kontejnerima, puni i druge robe, jorgana, jastuka, a sjećam se kad nismo imali čime da pokrijemo izbjeglice iz Foče. Kako smo se samo saznali, kako sam znala šiti od šatorskih krila odijela za borce. Gledam danas šta se dešava kako se stranke bore, a vi ne možete da ostvarite jednu običnu stvar. Sad samo gleda, ako je na vlasti da uvlasti svoje.Nepravda na svakom ćošku”, kaže Marica.