RTV BPK
Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća Goražde se moglo pohvaliti da, između ostalih, ima i bokserski klub. Vremenom su mečevi postajali toliko posjećeni da ih je pratilo i po 3000 ljudi. Bilo je to u vrijeme kada je Tomo Kosorić, učitelj boksa stigao u Goražde.
“Kad sam došao 1951.godine već je postojao bokserski klub “Radnički”. Vojne fabrike su sve tada imale sportska društva, to je sve bilo amaterski. Imao sam neko iskustvo, pa sam odmah morao ukrstiti bokserske rukavice sa najboljima, a to je tad bio Sejo Sokolović”, sjeća se Tomo.
Ovaj 96-godišnjak je radni vijek i najljepše godine života proveo u Goraždu gdje i danas živi, a brojne uspomene vezane su upravo za boks iako su ga životne okolnosti naučile i drugim stvarima. U vrijeme dok je odrastao u Šapcu kao ratno siroče naučio je obućarski zanat. Želio je da se školuje pa je postao i instruktor letenja, a živio je i radio u gradovima širom BIH, Hrvatske i Srbije.
Najstariji trener
“Iz Borova sam otišao u Zagreb, iz Zagreba gdje sam završio prvi kurs otišao sam u Vršac gdje se školuju piloti i tu sam završio drugi, treći kurs, postao instruktor letenja i bio na Butmiru. Iz Sarajeva gdje sam radio u vojnom preduzeću otišao sam u vojsku, kad sam se vratio nije bilo mjesta pa sam došao u Goražde”, priča Tomo.
Od rane mladosti je imao posebnu ljubav prema boksu, a u Goraždu je to došlo do punog izražaja. U “Radnički” je Tomo donio novu energiju.
“Davno je to bilo, sjećam se da je prvi ring sastavljen od dasaka i užeta bio na lokaciji današnjeg malog Binga. Malo se Goraždana danas sjeća toga kada je bilo kino u hangaru na toj lokaciji i tu se u ono vrijeme boksovalo. Postavi se ring na binu i tako se boksuje, bila je niska bina. Uglavnom su ti klubovi većinom bili po vojnim fabrikama u Bugojnu, Travniku, Šapcu, Užicu, mi smo gostovali između sebe kao klubovi privrednih organizacija. Bilo je veliko interesovanje, jer to je bio taj početak, sve je bilo amaterski, nije bilo nikakvih elita. Zamislite, imamo meč u Valjevu, putuje se čitavu noć ćirom, a meč u deset, 11 sati ujutro. E to je bio entuzijazam”, priča Tomo.
Krajem 50-tih ugašen je i tadašnji bokserski klub, međutim zahvaljujući grupi entuzijasta na čelu sa Tomom, obnovljen je 1976. godine.
Zlatna generacija
“Ja sam razmišljao i pitao nekadašnje boksere, svi su bili istog mišljenja, da se formira klub, ali niko ništa konkretno, pa sam pokušao da to pokrenem ponovo. Našao sam još jednog kolegu i hajde da pokušamo da okupimo mlade. Išli smo na seminare i vježbali sa vrhunskim sportistima pa smo dobili licence i počeli da radimo”, sjeća se Tomo.
Tako je počelo vrijeme zlatne generacije goraždanskih boksera. Mirsada Agovića Mikija, nekadašnjeg boksera ovom je sportu podučio upravo Tomo Kosorić.
“Tomo je jedan čovjek koji zaslužuje poštovanje, mislim da je trenutno najstariji živi trener u BIH, doskora je bio Ismet Kavgić, on je preminuo prošle godine, a Tomo je najstariji. Nije on nas učio samo tehnikama boksa već svim finesama. Znao je prići svakome. Nije galamio, znao je objasniti. Naučio nas je da boks nije tu da srušiš protivnika, nego da savladaš sebe”, sjeća se Mirsad Agović.
Pored njega u Tominoj školi stasali su Elvedin Hamzić- Pure, Husein Hajdarpašić, Mujo Bezdrob, Šefik Delić, Junuz Ahmić, Hamed Topuz..
“Pure je bio fantastičan. Imao je predispozicije, postao omladinski prvak, kasnije otišao vani i bavio se boksom poluprofesionalno. Hamed Topuz i ja smo studirali zajedno, bili članovi Radnika iz Bijeljine, pa i sarajevskog Željezničara. Bili smo dio ekipe koja je ušla u Premijer ligu Jugoslavije. Nažalost većina ovih ljudi više nije među živima”, kaže Mirsad.
Kad su šampioni dolazili u Goražde
Sa sjetom priča kako je 1978. Goražde bilo domaćin juniorskog prvenstva BiH u boksu.
“U ringu Goražda boksovali su i tadašnji velikani, malo kome je to poznato, Ante Josipović, koji je kasnije postao olimpijski prvak u Los Angelesu 1984., zatim Edib Šećović, višestruki profesionalni svjetski prvak, i Fikret Kadić, jedan od najpoznatijih boksera. To je bilo vrijeme kad su u Goražde dolazili šampioni”, priča Mirsad.
Dodaje da su u to vrijeme boks i rukomet bili sportovi koji su okupljali cijeli grad. Nažalost, klub je ugašen 1981. godine, a Miki i Tomo još uvijek skupljaju djeliće uspomena.Tomo u dubokoj starosti ponekad pogleda neki meč od prije.
“Ma samo kad boksuju čuveni bokseri, ove sportive sad ne znam ni kako se zovu niti gledam. Mene je boks naučio da poštujem druge i sebe. Pravi boks je poštena borba, kad te udari, znaš zašto te udario. Nekad je tako bilo, boks nije bio nasilan, nego viteški. Ako protivnik padne, nećeš ga dokrajčiti”, kaže Tomo.
Njegov učenik Mirsad slaže se da je upravo u tome sabrana sva filozofija jednog vremena i grada koji je imao svoje junake koji su već odavno prerasli u legendu.