RTV BPK
FOTO:klix
Izraelsko-palestinski sukob se nastavlja i bombardiranje Gaze ne prestaje dok broj ubijenih Palestinaca sve više raste. O stanju na Bliskom istoku razgovaramo sa profesorom Emirom Hadžikadunićem, doktorom iz oblasti međunarodnih odnosa.
Razvoj događaja na Bliskom istoku ukazuje na to da izraelske snage namjeravaju proširiti svoje kopnene napade u pokušaju da potpuno izoliraju Gazu. Broj ubijenih u izraelskim napadima na Gazu od 7. oktobra popeo se na više od 8.000, priopćilo je palestinsko ministarstvo zdravstva u Ramallahu, pozivajući se na izvore pod kontrolom Hamasa.
Šta je suština izraelsko-palestinskog sukoba?
Suština je okupacija Palestinskog teritorija, Zapadne obale, Pojasa Gaze i Istočnog Jeruzalema. Palestinci iz okupiranih teritorija su građani drugog reda. Trpe svakodnevna ponižavaja, hapšenja, maltretiranja. Krše im se elementrana ljudska prava, oduzima imovina, negira legitimna težnja za uspostavu neovisne države u granicama iz 1967. To je temeljni uzrok svih intifada, sukoba, tezija u proteklih nekoliko decenija, ali sigurno nije jedini.
Ovaj sukob ima svoju regionalnu ili geopolitičku dimenziju. Nekada su armije arapskih država vodile i gubile ratove protiv izraela (1948, 1956, 1967 i 1973). Iran se tada držao po strani. Danas je situacija obrnuta. Sile “osovine otpora”, koje predvodi Iran, s jedne strane, i Izrael, s druge, smrtni su neprijatelji. Od 1983., Iran je posredno uključen u većinu ratova Izraela sa nedržavnim akterima, poput Hezbolaha ili Hamasa. Izrael je dobio sve te bitke također, ali je izgubio svaki rat na kraju. Da nije bilo drugačije potvrđuju ostavke izraelskih premijera ili ministara odbrane koji su vodili te ratove, Menachema Begina i Ariela Šarona 1983., Ehuda Olmerta i Šimona Peresa 2006.
Konflikt ima također svoju historijsku dimenziju. Neprijateljstvo palestinskog i jevrejskog naroda nastalo je godinama i decenijama prije proglašenja izraelske nezavisnosti i prvog izraelsko – arapskog rata iz 1948. To neprijateljstvo je raslo kako je priliv jevrejskih imigranata pod Britanskom upravom mijenjao demografsku sliku Palestine na štetu Palestinaca između dva svjetska rata. Procenat jevrejskog stanovništa, naprimjer, povećan je sa 8% u 1914 na 31% 1931.
Šta ako rat zahvati cijeli region?
Za sada je u prvom planu brutalno iživljavanje izraelske vojske nad civilima Gaze. Toliko je užasno to iživljavanje da svakih desetak minuta ubiju jedno dijete. Ukupna vatrena moć svih bačenih bombi u proteklih nekoliko sedmica već se poredi sa vatrenom moći jedne nuklearne bombe koju je Amerika bacila na Hirošimu 1945. U drugom planu je asimetričan sukob između Izraela i Hamasa koji ulazi u kritičnu fazu.
Taj sukob može prerasti u još brutalniji rat za regionalni poredak. Regionalna ili međunarodna dimenzija palestinsko-izraelskog sukoba je dinamična. Ona obuhvata utjecaj i uključenost drugih nedržavnih i državnih aktera, poput Hezbolaha, Irana ili Sjedinjenih država. Sukob manjeg inteziteta već se vodi između Izraela i Hezbolaha. Američke baze u Siriji i Iraku također su meta napada dronovima. Pretpostavlja se da je Iran aktivirao svoje proxi grupe širom regiona.
Potencijal za mnogo veću eskalaciju je realna opcija. U najgorem scenariju Iran i Izrael mogu se uključiti u neposredanu razmjenu vatre. Izrael može napasti Iran avijacijom. S druge strane, Iran može uzvratiti napadom dalekomentnih raketnih sistema. Pošto se ovdje radi o ratu za poredak, mogu se posredno ili neposredno uključiti druge velike sile, poput Rusije ili Kine. Amerika je već duboko involvirana na jednoj strani.
Da li će Iran pružiti veću pomoć Hamasu?
Hamas je neuporedivo slabija naoružana formacija u odnosu na izraelsku vojsku. Ali ima dovoljno velik potencijal da napravi mali pakao za Izrael, da poremeti sve regionalne planove Izraela ili Sjedinjenih država na Bliskom istoku. Može indirektno mobilizirati arapsku ulicu, ali i međunarodnu javnost. Zato je Hamas od strateške koristi za Iran. Iran će vjerovatno dozirati svoju podršku Hamasu preko posrednika, poput Hezbolaha, dok je Hamas u stanju da opstane kao vojna sila na tlu Gaze. Međutim, ako i kada Iran procjeni da je biološki opstanak Hamasa u Gazi ugrožen, treba očekivati eskalaciju s iranske strane, opet preko proiranskih posrednika. Situacija tada poprima dramatične regionalne dimenzije.
Vjerujete li u mirovni sporazum?
Daleko smo od bilo kakvog mirovnog sporazuma. Treba se moliti ili nadati deeskalaciji sukoba. Raduje me nedavno glasanje u Generalnoj skupštini UN-a. Prekid vatre mnogo je realnija opcija od bilo kakvog mirovnog sporazuma. Međutim, Izrael ne pomišlja na obustavu vatre u ovoj fazi sukoba. Biće mnogo gore prije nego postane malo bolje.
Šta je onda svjetlo na kraju ovog tamnog tunela?
Svaka kriza je prilika za promjenu. Svaki sukob sadrži sjeme za novi poredak, kao što postojeći poredak sadrži sjeme za nastavak sukoba. Poredak nastao okupacijom Zapadne obale i Gaze 1967. ima ugrađene sistemske greške koje dovode do obnove nasilja svakih nekoliko godina. Zato su pitanja oko motivacije Hamasa za brutalni napad na civile Izraela suvišna pitanja koja postavljaju samo neobavješteni. Taj napad koji je za svaku osudu, i kojeg mnogi već osuđuju, uključujući većinu arapskih država, nije se desio u vakumu. To su riječi Generalnog sekretara UN-a. Okupacija Palestine hrani Hamas ili Hezbolah. Zato je prestanak okupacije jedina sistemska korekcija.
Jedina opcija da dvije nacionalne komponente, Palestinci i Izraelci, vrate svoju funkcionalnost, da upravljaju unutrašnjim napetostima. Prestanak okupacije jedina je opcija za mir. Ostaje malo tinjajuće nade da će se Izrael iskrenije vratiti za pregovarački sto i soluciji dvije države u granicama iz 1967. nakon okončanja sukoba, odnosno nakon što propalu vladu Netenjahua zamjeni neka druga izraelska vlada.
Koliko je važno posredovanja drugih država i političara za neki novi mirovni proces?
Mirovni proces koji je započeo s početka 1990-ih vodile su uglavnom Sjedinjene države. One su bile glavni posrednik većine dosadašnjih pregovora. U tome su bili uglavnom bezuspješni. Neuspjeh mirovnog procesa iz Osla bio je simboličan pokazatelj da se hladni rat još nije završio na Bliskom istoku. Razlog je jednostavan. Američki posrednici su jednostrani. Toleriraju agresivne postupake jače strane, izgradnju ilegalnih naselja na Zapadnoj obali, nastavak okupacije… Time obesmišljavaju smislen dijalog i rješenje palestinskog pitanja. Teško je zamisliti da će Sjedinjene države ikada biti objektivne po pitanju Palestine. Još je teže zamisliti da će neko drugi posredovati u sukobu koji traje od 1948.
Bh. javnost se mnogo poistovjećuje s Palestincima i genocidom koji se nad njima čini, kako gledate na reakcije naših ljudi na ove nemile događaje, kako ovakve teme utječu na naše društvo?
Građani Bosne i Hercegovine su zaista osjetljivi na stradanje nevinih civila. Reakcije građana širom BiH su spontane i emotivne. Protesti u Sarajevu pokazali su najljepše lice Sarajeva.
Koja su moguća rješenja ovog višedecenijskog sukoba? “Rješenje o dvije države”? Neko drugo rješenje?
Jedno je “rješenje o jednoj državi” koja je demokratska – jedan čovjek jedan glas. U toj imaginarnoj državi, Izraelci i Palestinci bi uživali jednaka prava, imali zajedničku subinu, vojsku, policiju, djelili vlast. To rješenje izgleda poput kakve naučne fantastike. Ali ono ima svoje teorijsko uporište i malo svojih progresivnih zagovornika.
Drugo je “rješenje o dvije države”, jedna kraj druge, u miru i prijateljstvu. Jedna je Izrael, većinski jevrejska država, druga je Palestina, većinski palestinska država. Palestini pripada Zapadna obala, Gaza, i Istočni Jerusalem kao glavni grad. Razgraničenje bi, dakle, išlo granicom iz 1967.
Da ne bi bilo zabune, postojeći model također podrazumijeva “jednu državu”, veliki Izrael. Pošto je ta država jevrejska, ona ne može biti u isto vrijeme demokratska. Vše od 5 miliona Palestinaca koji trenutno žive na okupiranim teritorijama građani su drugog reda. Nemaju pravo glasa. Žive pod okupacijom. Takva država se u teoriji i praksi naziva državom aparthejd.
Postoji još jedna opcija za “jednu državu”. Palestina od mora do rijeke. Ta opcija negira postojanje Izraela. Nju trenutno zagovara Hamas. Nekada je tu opciju zagovarala PLO, ali je redefinirala svoje stavove početkom mirovnog procesa 1990ih. Ova opcija nije realna i nudi samo nastavak stradanja i destrukciju biološkog bića palestinskog naroda.
Na kraju, ako se prepustimo mašti, možda postoji opcija dvoentitetskog uređenja. Jedan entitet bi bio postojeći Izrael, drugi entitet Palestina u granicama iz 1967. Vanjska politika, vanjska trgovina, odbrana, na primjer, bile bi ingerencije federalne vlade, sve druge politike ingerencije entiteske vlade. Taj model nije mnogo usrećio Bosnu i Hercegovinu, ali je opet bolji od nastavka nasilja.
Šta će zaustaviti ovo krvoproliće?
Izrael će prestati sa napadima ako i kada uništi Hamas. Prestat će ako i kada se zasiti brutalnog ubijanja civlnog stanovništva. U svim ranijim sukobima omjer žrtava je bio na štetu Palestinaca. Radi napomene, u sukobu Hamasa i Izraela 2014. godine na svakog ubijenog Izraelca stradalo je 30 Palestinca. Taj omjer podrazumjeva da će u ovom ratu poginuti još desetine hiljada Palestinaca. Bojim se da se Izrael još nije zasitio ubijanja.
FOTO:klix
Bh. javnost se mnogo poistovjećuje s Palestincima i genocidom koji se nad njima čini, kako gledate na reakcije naših ljudi na ove nemile događaje, kako ovakve teme utječu na naše društvo?
Građani Bosne i Hercegovine su zaista osjetljivi na stradanje nevinih civila. Reakcije građana širom BiH su spontane i emotivne. Protesti u Sarajevu pokazali su najljepše lice Sarajeva.
klix