RTV BPK
Ona je u kolektivnom centru Belvedere kao samohrana majka odgojila dva sina. Jedan je nedavno stekao vlastitu porodicu pa Advija sada ima i petomjesečnog unuka. Drugi sin Dino ima 21 godinu i boluje od autizma, tačnije ima usporen psihomotorni razvoj s elementima autizma, te je Advija potpuno posvećena njemu jer mu se zdravstveno stanje pogoršalo u posljednjih pet godina. Svi zajedno žive u skučenom prostoru kolektivnog smještaja, a kako bi Dino imao više prostora u kući od svega 50-tak kvadrata, Advija nerijetko prespava i u obližnjoj šupi.
“Moja borba za krov nad glavom je trajala pune dvije godine, uspjela sam i zahvaljujem se svima koji se nisu oglušili na moju patnju i moju borbu, svima koji su nam dali krov nad glavom meni i mom bolesnom djetetu. Godinama traje ova borba, teški su uslovi za život ovdje, ali nekako smo uspjeli kupiti staru zidinu u blizini, dobiti materijal za novu kuću, ali nam neodstaju sredstva za izgradnju. Jučer je došao materijal, ali imam problem jer moramo platiti radnike, od ministarstva ćemo dobiti određena sredstva, tako su mi rekli, između 3 i 4 hiljade KM, a po predračunu je ugradnja 14.300 KM i materijal bi se trebao ugraditi za 6 mjeseci. Ja zaista nemam tih 10.000 KM”, kaže ova žena.
Dodoaje da je pravo umijeće preživjeti od 398 KM invalidnine i 43 KM dječijeg dodatka mjesečno i obezbjediti sve što je neophodno za mladića sa autizmom.
“Prošli smo dosta toga za ovih 5, 5 godina, sve što je tražio ja sam morala da nabavim, ljudi iz komšiluka su mi izlazili u susret. Dino ima različitih faza i stalno traži neke predmete ili igračke koje moram nabaviti, vidite da u sobi imam motorne pile. On je redovno pod kontrolom i prima terapiju, ali teško je majci gledati dijete u ovom stanju. Smeta mu plač djeteta, a ja ne mogu unuče izbaciti na ulicu i sama sam majka. Ništa ga ne smiruje i vjerujte da nemam odmora ni sat vremena, najbolje to znaju u bolnici. Ali ja se godinama borim da budem uz ovo dijete. Mnogi pitaju što ga ne smjestim u neku ustanovu, ali ja ću dok sam živa brinuti o njemu, a kad mene ne bude više nek mu je Bog na pomoći. Borim se za njega, da se smjesti i dobije malo prostora, da mogu sve njegove igračke i stvari ostaviti, da možemo konačno živjeti kao porodica, normalan život. Zato bih zamolila sve građevinske firme, kanton, grad, molim vas ljudi pomozite mi da ugradim ovaj materijal, da se konačno skrasimo u kući, da olakšamo ovaj život”, moli Advija.
U naselju Belvedere, koji je kolektivni centar za prognane, smješteno je više od trideset porodica, raseljenih osoba i izbjeglice iz Foče, Višegrada, Rogatice, Čajniča i drugih gradova.