Obilježena godišnjica pogibije komandanta Ferida Dizdarevića i saboraca

Bivši pripadnici 43.drinske udarne brigade, porodice, prijatelji i zvaničnici te brojni građani obilježili su godišnjicu pogibije Ferida Dizdarevića, načelnika štaba i osam pripadnika izviđačko–diverzantske čete 43. drinske udarne brigade ARBiH iz Goražda, Murisa Džananovića, Amira Pašića, Sabahudina Terovića, Salema Omerovića, Nijaza Karovića i Bajra Kostića. Prije tačno 25 godina, 10. februara 1994. oni su poginuli u blizini sela Kusjevrani kod Čajniča, u pokušaju da iz minskog polja izvuku tijela saboraca Arifa Omerovića i Vejsila Hasovića, koji su noć ranije stradali u akciji izviđanja.

“Februar 2019. i februar 1994. godine nisu i nikada neće biti isti. Dijele ih, smrt i život, rat i mir, sjećanje i zaborav, hrabrost i strah, bitke i medalje. Dizdar i njegovi saborci u miru bi bili obični momci iz komšiluka, danas su sinonim za ljudskost i hrabrost”, poručeno je sa akademije koju je organizirao Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja značke “Zlatni ljiljan”, s obzirom da su četvorica poginulih posthumno odlikovana ovim priznanjem.

Najhumaniji ljudski čin

“Oni su odradili najhumaniju akciju na goraždanskom ratištu. Dizdarević je otišao da izvuče saborce koji su upućeni na izviđanje upali u minsko polje. Ne bi dozvolio da ostanu u četničkim rukama. Ali tada je okosnica interventnog voda stradala baš u tom minskom polju. Ti ljudi su položili živote za svoje saborce i mi smo dužni to prenositi na omladinu. Moraju postojati neki trajni dokumenti o tome, jer borci izumiru, a ovo ne smije da se zaboravlja”, poručio je Ekrem Mešević,prvi komandir Diverzantskog voda 43.DUB.

Salko Omerović, također komandir voda podsjetio je da je u akciji ranjeno 17 boraca, dok je izvlačenje tijela poginulih i ranjenih iz minskog polja trajalo cijelu noć kroz snijeg dubine oko jednog metra.

Godišnjica pogibije ponovo je uzburkala emocije kod bivših saboraca.

“Nikad nisam mogao podnijeti tu riječ da su poginuli, oni su svjesno dali svoje živote, znajući gdje idu. Dizdar je bio visokopozicionirani oficir, mogao je poslati Diverzantski vod, ali kao ratnik, svjestan svoje odgovornosti i znajući šta to znači za borce kad vide svog komandanta u stroju, on je išao prvi. I to je njegova veličina. Mi pričamo, dosadili smo jedni drugima prepričavajući ove doživljaje, ali nema onih kojima trebamo prenositi, ovdje nažalost nema niti jednog razreda djece koji bi trebali da slušaju ove priče”, kazao je Abduselam Sijerčić-Pelam, predsjednik Udruženja veterana BPK Goražda.

Sjećanje i ponos

Ipak za Harisa Dizdaervića, koji je imao samo deset godina kada su mu javili da je njegov otac poginuo u akciji izvlačenja saboraca, poštovanje koje mu odaju danas bivši borci je velika, ali i jedina satisfakcija koju ima porodica.

“Kad vidim sve ove ljude ponosan sam, sve je urezano u pamćenje kao da je danas bilo. I poslije toliko godina ljudi dolaze i iz drugih gradova. Nije to mala stvar, to je nešto što se ne može riječima opisati. I jedina satisfakcija danas su ovi ljudi, a država da je nešto učinila i nije, ja sam se snašao, radim u trgovini, zadovoljan sam. Ne želim napustiti ovu zemlju koju je branio moj otac, zašto bih je napustio? Bilo bi tužno i izdajnički otići negdje drugo zbog materijalnog, zbog njih koji su branili ovu zemlju”, kaže Haris.

Poštovanje porodicama i žrtvama koje su dali njihovi najbliži za odbranu ovog dijela BIH iskazao je i Emir Oković, premijer BPK Goražde.

Na mezarja u Kolijevkama i Glamoču gdje počivaju položeno je cvijeće, te proučena fatiha.