PUT ŽIVOTA I PUT SPASA

Kratki zapis  o Grebku književnice Mevluda Pruševic Melajac koja je boravila sa odredom izviđača ˇˇSandžak u planinarslkom domu „Nedim Pilav Jogi „ na Rudoj glavi koju prenosimo u cijelosti.

Na četrdesetom kilometru od Goražda, uz planinski masiv Jahorine, na visini od 1500 metara, na pomenutom putu izgrađen je prelijep planinarski dom. Napravljen na Rudoj Glavi, iznad oblaka iz kojih vire suncem obasjani vrhovi Durmitora, Maglića, Volujaka, Zelengore, a neposredno uz dom su vrhovi Klek i Borovac sa kojih puca još i pogled na Romaniju i pola Bosne. Svraćaju planinari, zastanu mnogobrojni posjetioci, porodice s djecom nađu odmor i svi su ovdje zbog sjećanja na stradanja i patnje ljudi u jednom bezumnom vremenu. Sjete se 1992 i 93,god. i života u opkoljenom Goraždu, kad je ovaj put bio jedina nada za sto hiljada njegovih stanovnika da preživi. Preživjeli će vam govoriti o Grebku udaljenom od doma 18 kilometara, mjestu gdje je hrane bilo u magacinima i gdje su je vojnici BiH dopremali. No, do Grebka je trebalo stići provlačeći se između dobro utvrđenih neprijateljskih, četničkih rovova.

Svake noći ovdje na livadi ispred mjesta na kome je danas dom okupljalo se po nekoliko hiljada ljudi iz grada i okolnih sela i čekali svoje vodiče da ih povedu putem od čijeg putovanja zavise životi žena, djece, ranjenih, bolesnih, nemoćnih ostavljenih u gradu. Naročito je bilo teško prelaziti ovaj put zimi. O tome su mi govorili ljudi , naši domaćini u planinarskom domu. Uvece, uz vatru iz kamina ispijajući čaj od planinskih trava, dok napolju planina ječi i vjetar nemilosrdno tuče u prozore stvarajući čudne zastrašujuće zvuke, naši domaćini počinju priču:

– Zima 1993., Goražde već dvije godine u obruču, a Bog dao neviđeni snijeg. Danima pada, stvaraju se naslage, zatvara puteve. Krovovi ionako oštećeni neprestanim granatiranjem stenju pod teretom. Hrane je sve manje. U gradu u kome su se slile desetine hiljade prognanih iz Višegrada, Foče, Čajniča, Rogatice i mnogobrojnih podrinjskih sela raste strah od gladi.

– Zaboravih da pomenem da je na samom početku rata i opsade, na prvi dan ramazanskog bajrama 92.god, JNA htjela je da uđe u grad. Kako su prve izbjeglice počele da pristižu iz mjesta u kojima je ta zajednička nam vojska razoružala samo Bošnjake i ostavila ih bez ikakve zastite od naoružanih komšija, narod se pobuni. Zabraniše im ulazak. Tada oni napraviše obruč, zatvoriše grad, vojnici samo zamijeniše uniforme i proglasiše se srpskim snagama. I tada je započelo granatiranje koje nije prestajalo sve do 95 u leto.

Bajramski ručak osta nepojeden, posjete rodbini se odložiše za neko drugo vrijeme u slobodi. Narod se samorganizova. Stvoriše se privatne vojske od rođaka, prijatelja, komšija, manje grupe, a bez oružja. U prvoj sedmici srpska vojska je zauzela Čajniče i isključila vodu, ubrzo ostasmo i bez struje. Granatiranje, rušenje , ubijanje, živeti i odgajati djecu u podrumima je muka, a ostati bez hrane rađa paničan strah s kojim smo se svi suočili.-

Tada moj sagovornik napravi pauzu, a drugi spontano nastavi. Shvatih da svi imaju istu priču , isto sjećanje i isto bolno iskustvo, koje poslije dvadeset pet godina ostade potpuno isto nepromijenjeno.

– Svi opkoljeni gradovi žive na sličan način. Borba za preživljavanjem, nevolje iste. Nemoćni i nejaki najviše stradaju. A mi smo imali ovaj put za sve nas kojim smo išli za hranu i vraćali se PUT ŽIVOTA, a za one koji su htjeli da pokušaju da izađu iz obruča i prebace se na slobodnu teritoriju bio je PUT SPASA

Opet se uključi Zećir:

. Počeh ti pričat za tu zimu 93. snježnu i hladnu. Jedne noći bijah zadužen da provedem te gladne stanovnike Goražda ovih opasnih 18 kilometara do Grebka. Na livadi skrivenoj i uvučenoj između strmih uzvišenja tiskalo se pa mojoj procjeni šest do sedam hiljada ljudi. Među njima je bilo i žena i djece i znao sam da ova noć nizakoga neće biti laka, a tek za njih? Svi čekamo izvještaj vojne patrole sa terena koja je već nekoliko sati u izvidnici. Noć je uveliko odmakla, i kad ih zacusmo kao da svi odahnusmo. Trebalo je prije svanuća biti na Grebku, tu predaniti, a onda sledeće noći krenuti nazad. Nije mi to bio prvi put da sam vodič kroz bespuće ovom narodu, ali je noć bila najhladnija ove zime. Formira se kolona, uspon poče. Mrtva tišina. Ni jedna riječ, ni jedan pogrešan korak, ni jauk, ni glasan uzdah, ni cigara, ni plamičak da se prsti odlede. Samo koračanje kroz snijeg i belinu i jedna jedina misao izdržati i ostati budan. Ni granatiranje, ni zasjede, ni nova minska polja, ni snajperski pogotci nisu mogli ono što je ove noći radila planina sa svojom surovom klimom, svojim zavejanim bespućima, smetovima, ledenim sniježnim vjetrom i mrazom od kojeg stogodišnja stabla pucaju. A čovjek korača, ljulja se u hodu, posrće, pada i opet ustaje. Vetar ga zanosi, fijuče i probija do kostiju, ne osjeća svoje ruke ni noge. Korača kao robot, a misao ga ne napušta i neprestano pobrojava koliko gladnih usta dole u gradu čeka njegov povratak. To ga drži budnim i opominje da ni na trenutak ne zastane, ne sjedne i odmori, jer ledena smrt nemilosrdno vreba. Opominju smrznuta tijela koje srećemo na putu.-

Opet se umiješa neko treći.

– Kažu da ih je za dvije godine koliko je Put života bio slobodan stradalo nekoliko stotina ljudi. Najviše od mraza i napora. Nikad se tačan broj nije ni utvdio. A čovjek je tvrđi od čelika. Konji su nam crkavali od tereta. Zamisli konji koji imaju težinu četiri stotine kila kroz ovo bespuće nisu mogli da izdrže teret od sto kila, a čovjek je nosio teret svoje težine i izdržao je. Misao da mora preživjeti i mora nahraniti svoju porodicu, davala im je nadljudsku snagu.

Ponovo do riječi dođe Zećit.

– Vidio sam mnogo smrznutih tijela, ali dok sam živ ne mogu zaboravit jedne dečje otvorene plave oči s okamenjenim pogledom. Nije imao više od deset godina i izgledao je kao živ. Prerano je završio svoj život na PUTU SPASA. Danas zbog tih očiju, zbog smrznute bebe u naručju majke koja ju je svojim tijelom grijala i vjerovala da je živo, zbog nekoliko stotina nedužnih ljudi koji su zauvijek ostali na ovom putu, zbog muka kroz koje smo svi prošli napravili smo ovaj dom na PUTU ŽIVOTA da se ne zaboravi. Nedim Pilav Jogi je bio opsjednut idejom da se ne zaboravi.Umro je ovdje gradeći dom i bio idejni tvorac ovog projekta. Nije dočekao njegov završetak, ali on nije smio ostati zaboravljen. Danas planinarski dom nosi njegovo ime,

Za nezaboravni čas istorije, nezaboravni užitak i relaksaciju dugujem direktoru doma, Zajku koji je svojim optimizmom i gostoprimljivošću davao utisak dobrog domaćina.

Hvala kuharima Zećiru i Mirsadi koji su ,,padali s nogu“ spremajući jela,kolače, hlebove, kifle i sve sto gosti požele. Hvala Popu što je dom uvijek bio zagrijan, a on uvijek raspoložen za razgovor. Hvala momcima Omeru i Kenanu na njihovoj spremnosti da gdje god zapne tu su s džipom da nas izvuku kad ponestane snage. Hvala Maci, hvala direktoru škole, istoričaru koji nam je pokazao i ukažao na značaj Polja stećaka koji svjedoče o viševekovnom postojanju Bosne. Hvala predsedniku grada Goražde na posjeti, na poklonima i vremenu koje je odvojio.

Svakako za mene je ovo nezaboravan boravak…