RTV BPK
I dok su Banjom Lukom paradirali fašisti sa kokardama, dok su u šenlučenju izjednačeni četnici i partizani, dječak Nikola iz Rudog stoji ispred spomenika ubijenim goraždanskim vršnjacima i minutom šutnje odaje im počast.
Za sve je ‘kriva’ Milena Kujundžić, koja je dovela najmlađe da se sretnu sa prijateljima i odaju poštu stradaloj djeci GoraždaFena
Jeste li čuli za “Karavan prijateljstva” na kojem učestvuju učesnici tradicionalnog Interkulturalnog kampa Strgačina-Rudo i čiji je organizator Udruženje “Nada” iz Rudog? Jeste li čuli za Milenu Kujundžić i zašto niste? Znate li da je ona trenutno najveći heroj u Bosni i Hercegovini?
Haj'mo redom…
Ima li nade za Bosnu i Hercegovinu? Možemo li zajedno živjeti? Je li ova zemlja premalena za nas ovakve? Kako dalje? Jalova pitanja, bez odgovora u našem trokutu nesreće, čini se obezvrjeđuju i ono što imamo. A imamo mnogo! Samo ne vidimo ili nećemo da vidimo!
Djeca se mire zbog naših grijeha
Dječak Nikola Jovanović, osnovac iz Rudog, stoji ispred spomenika. Gleda. Pred njim imena njegovih vršnjaka. Urezana u vječnost. Bili su osnovnoškolci, kad su mučki ubijeni. Spomenik je to ubijenoj djeci Goražda. Neko bi sumanuto napisao kako srpsko dijete odaje počast ubijenoj bošnjačkoj djeci. Napisao bi i prevario bi se.
Jer dijete odaje počast ubijenoj djeci. Nema tu religije, uvjerenja i nacije. Dijete koje nije krivo za naše ratove, klanja i masakre u miru i tišini, empatijom Kosmosa saosjeća. Djeca Goražda nisu kriva za naša klanja, ubijanja i smrti, pa su mrtva. Dječak Nikola nije kriv i odaje počast.
Djeca se nisu svađala, nisu ratovala, e da bi se mirila. I opet djeca su ta koja su počela istinski proces pomirenja. Djeca su ta koja siju nadu na naše prostore beznađa. A za sve je “kriva” predsjednica udruženja “Nada” Milena Kujundžić, koja je dovela najmlađe da se sretnu sa prijateljima i odaju poštu stradaloj djeci Goražda.
Milena je učinila više na procesu pomirenja, suočavanja sa prošlošću i denacifikacije od svih politički mastodonata, od svih NGO okruglih i ćoškastih stolova, od svih inostranih inicijativa papirnatih i hotela nacifranih zajedno. A za Milenu se ne zna. Jer Milena, nije u dizginima vlasti i lične samopromocije.
Možda je i zato događaj od prvorazrednog značaja za Bosnu i Hercegovinu, za našu zemlju, ostao negdje u nekakvim crticama, na marginama naše ispraznosti. Za većinu Bosanaca i Hercegovaca i ostatak čovječanstva ovo se nikad nije desilo.
Herojsko Rudo i kukavička Banja Luka
A desilo se u Goraždu, na Dan pobjede nad fašizmom. I dok su Banjalukom paradirali fašisti sa kokardama, dok su u šenlučenju izjednačeni četnici i partizani, dječak Nikola iz Rudog stoji ispred spomenika ubijenim goraždanskim vršnjacima i minutom šutnje odaje im počast. E to je antifašizam na djelu!
I baš taj Nikola Jovanović, onaj osnovac iz Rudog, priča kako je druženje u kampu i karavanu prijateljstva najveća vrijednost i kako su mu prijatelji dječaci i djevojčice iz cijele BiH.
“Upoznao sam dosta drugara koji nisu iz moje nacije, ali to nije nikakva prepreka za nas, jer se super družimo i postali smo pravi prijatelji. A jako je važno da ta prijateljstva traju i nakon što se boravak u kampu i putovanje u karavanu završe”, ističe Nikola.
Koji političar u Republici Srpskoj ovako govori? I koji političar (čast izuzecima) u cijeloj BiH ovako govori? I baš to ultimativno ljudsko, baš to najiskrenije, baš to što transcendira ovaj šljam u kojem živimo. A ovaj šljam u kojem i sa kojim živimo, e to je najveća opasnost i za Nikolu i za njegove drugare iz “Kampa prijateljstva” i za Milenu koja je organizatorka svega.
Jer fašistički i totalitaristički sistemi ne trpe ljude koji razbijaju predrasude i misle svojom glavom. A još manje trpe djecu koja su učena da misle svojom glavom. Nikola je jedan od stotinu, jedan od hiljadu dječaka koji je “inficiran” virusom slobode i antifašizma. Dijete koje kaže da su mu super sva djeca, bez obzira na vjeru i naciju?! I kako će Nikola biti podanik ovim mediokritetima na vlasti? Nikako!
Da stanemo Nikoli uz bok
Budućnost Nikolina je zato ili u promjeni nakaradnog sistema ili u odlasku iz ove prćije. Za sve nas je da stanemo Nikoli uz bok i borimo se za ljepše i pravednije društvo. Ako smo ljudi. Mladost i ljepota možda neće pobijediti ovakav svijet, ali na nama je da pokušamo. I neka nam prva bitka za bolje sutra bude ova u Goraždu ispred spomenika ubijenoj djeci!
A Milena? Milena neće dobijati nekakve formalne nagrade. Milena tako neće dobiti “Večenjakov pečat” i ostale ublehe. Jer, kome je interesantna osoba koja udara temelje istinskom pomirenju u BiH i glogovim kocem ubija nacionalizam? Nikome, u ovakvom društvu. A to ona odistinski radi. Bez zadnje misli, bez reklame, bez pompe. Onako ljudski.
“Odlučili smo da ove godine karavan putuje u proljeće, u godišnjem dobu u kome sve cvijeta, rađa se i donosi ljubav i ljepotu što je misija i našeg karavana. Došli smo ovdje da položimo cvijeće za nastradalu djecu u nesretnom ratu, za djecu koja nisu nikome kriva”, kaže Milena.
Eto, ovo proljeće je bilo kišno, oblačno i nikakvo. I jedan od rijetkih cvjetova moje zemlje su djeca koja odaju počast vršnjacima u Goraždu.
Gdje je spomenik ubijenoj djeci Prijedora?
Ali, šta je sa drugim dijelovima Bosne i Hercegovine? Šta je sa Prijedorom? U Prijedoru ne postoji spomenik ubijenoj djeci. A ubijeno ih je 102. Ako to nije fašizam, ne znam šta je. Kako i gdje njima zvanično odati počast? I dok obilježavamo Dan bijelih traka, samo se možemo nadati da će ubijena djeca dobiti svoje znamenje. Makar toliko. A to nam je slika stvarnosti u kojoj živimo.
I kako vidimo, djeca su spremna i oprostiti i izviniti se u naše ime. Samo im trebamo omogućiti da budu bolji ljudi od nas. Ona to već sada jesu!
Kada mislite da nema nade, sjetite se Nikole Jovanovića.
Al Jazeera