RTV BPK
O herojskom doprinosu Zaima Imamovića oružanom otporu agresiji na Republiku BiH najbolje znaju na području njegovog rodnog Goražda u koje se vratio početkom aprila 1992. godine kada je napustio bivšu JNA te u Armiju RBiH stupio 8. aprila 1992. godine, a 13. maja okupio jednu od prvih jedinica Armije, Prvu drinsku brigadu, na čijem je čelu bio sve do prekomande. Idejni je tvorac i organizator operacije “Krug”, izvedene od 15. augusta do 18. septembra 1992. godine, u kojoj je oslobođeno Goražde te značajni dijelovi općina Foča i Rogatica. Dobitnik je najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” koje mu je posthumno dodijeljeno.
Najbolji uzor
Kada mu je poginuo otac, Ernest Imamović je imao deset godina i sa majkom i bratom je bio u Berlinu. Prije agresije nisu ni živjeli u BiH.
“Moj otac je iz Slovenije došao da brani državu. Dan kad je poginuo kao da je bio jučer, taj osjećaj gubitka je uvijek prisutan. To je emotivan trenutak i za mene, moju majku i brata. Uvijek sam ga gledao kao uzora. Ja ne mogu biti kao otac, ali ono što je on radio i za što se borio, meni i drugim ljudima koji ovdje sad žive treba da bude motiv kako se boriti za državu”, kaže Ernest Imamović.
U trenutku kada mnogi mladi odlaze iz BiH, Ernest je odlučio da se vrati u rodno Goražde i obnovi očevo imanje i kuću u Ilovači. Ističe da političari i nisu najbolji primjer ljudima jer su njihova djeca većinom izvan države, no on je ličnim primjerom pokazao drugačije.
“Moj otac je 1976. godine otišao da se školuje u vojnu gimnaziju i akademiju, vratio se ovdje kad je trebalo. Možda je jednostavnije otići, ali ja sam došao sa ruksakom na leđima, digao kredit i obnavljam napušteno imanje u Ilovači. Nema to veze što sam sin od komandanta Zaima, bio sam podstanar u Islamskom centru sedam mjeseci, živio kod amidže na trgu. Nisam ništa dobio od države. I ne žalim se. U Sarajevu sam prodao prijeratni stan i kupio kuću koju deset godina pravim, poslovni prostor koji je majka dobila na upravljanje i uložila u njega 77.000 KM nam je oduzet, jer je to prostor Vlade FBiH. Nisam dobio stan, vikendicu, automobile, donacije, brat radi privatno nije na budžetu. Nedžad Ajandžić mi je dao priliku da radim u ZOI i hvala mu na tome, radio sam na trafici i na rampi iako sam bio visokoobrazovan. Danas slušam mlade koji završe fakultet i teško im je. Ja se ne žalim iako nije sjajno i svi vidimo kakva je situacija, ali nek se svi dignu na noge i nešta pokušaju uraditi. Jeste teže, ali krajnji cilj je da se očuvaju ovi prostori i što više mladih zadrži ovdje. Ali sa ovakvom politikom, ne bježim ni od naše (op.a SDP-a) nećemo nigdje stići. U konačnici za jedan sto trebaju sjesti ljudi iz Podrinja da se takmičimo ko će dovesti više stranih i domaćih investitora na ove prostore”, kaže Imamović.
Goražde prije svega
“Ovom gradu su potrebne konkretne stvari, prije svega investicije, i da Goražde, a ne neki drugi interesi, bude na prvom mjestu. Moj otac se borio za ono što treba biti i što će doći, pa i u ovakvoj situaciji trebamo tražiti uzore kao što je komandant Zaim Imamović, ne govorim to kao njegov sin, već smatram da su BiH potrebni ljudi poput njega, takvi borci i državnici, jer krajnji cilj je država BiH, a ovo trenutno što je na sceni ja ne bih stvarno komentarisao to se vidi šta se radi. Ljudi su izgubili volju, odlaze i zato nemamo vremena, već trebamo tražiti motiv koji su imali ljudi od 1992. do 1995. kada su u nehumanim uslovima očuvali državu BiH. Na nama je da se taj posao završi ma kojoj političkoj opciji pripadali. Ja sam se ovdje vratio da se borim, a mladim ljudima, stručnjacima poručujem da i odavde mogu da se bore da ova država opstane”, mišljenja je Imamović.
Prvi put nakon 24 godine u Goraždu će u čast Zaimu Imamoviću biti organiziran I memorijalni turnir ratnih brigada koji će okupiti učesnike rata.
“Znamo šta je u ratnim uslovima to značilo, kada su branili Bosnu nalazili su vremena da igraju nogomet i sebe sami motivišu da iz tog okruženja pakla vide neku svijetlu tačku. Nećemo postavljati velike ciljeve, neka to bude skromno na početku da bi narednih godina postao reprezentativan turnir. Cilj je da se ti ljudi sretnu i druže, neki od njih se godinama nisu vidjeli”, kaže Ernest.