RTV BPK
U nedjelju 27. novembra u Ljubljani je održan 24. Ljubljanski maraton. Ovo je jedan
od maratona koji spadaju u sami svjetski vrh, što potvrđuje i broj takmičara, odlična
organizacija, a i mnoštvo navijača uz samu stazu. Osim u maratonu (42,2 km), bilo je
moguće učestvovati i u utrci polumaratona (21,1 km) te utrci na 10 km. Ovaj svjetski
nivo potvrđuju i rezultati pobjednika.
U muškoj konkurenciji pobijedio je Gezahegn Woldaregay Kelkile (ETH) s 2:07:29
dok je u ženskoj konkurenciji pobijedila Chepkirui Kitur Bornes (KEN) u vremenu
2:21:26. Inače u maratonu je ukupno nastupilo oko 1600 maratonaca i maratonki, na
21 km oko 5700, dok je utrku na 10 km završilo oko 5000 trkača.
Učešće u utrci na 42,2 km uzela je i naša sugrađanka Nasiha Hadžijahić, koja je prvi
maraton zavšila u vremenu 4:25:38 te tako postala prva Goraždanka koja se okušala
u utrci na ovoj dužini.
U nastavku prenosimo Nasihinu priču o putu ka maratonu:
„JA, MARATONKA
U četvrtak saznajem da je maraton u Bejrutu, za koji se aktivno pripremam od juna
ove godine, otkazan iz sigurnosnih razloga. Instant se rasplačem kao malo dijete. U
glavi mi se roji mnoštvo misli i situacija počevši od prvog treninga za maraton.
Prisjećam se paklenih vrućina i letećih proteina sa Darive, svih odbijenih poziva za
kafe i druženja uz rečenicu: „Rado bih ali imam trening.“, iscrpljujućih intervala nakon
kojih bih se jedva dovukla do kuće, subotnjih dužina koje sam odrađivala gdje
stignem: u Sarajevu, Goraždu, Tuzli…, treninga sa mojom Elsom, kao i svih treninga
koje sam odrađivala sama, padova kojih je nažalost bilo, nerviranja dok pokušavam
trčati u 1. i 2. zoni heart rate-a, željeza koje je palo na donju granicu… U jednom
trenutku sam pomislila da je sve bilo uzalud. Dobro, mogu maraton trčati u nekom
drugom terminu ali jedini koji mi pada na pamet je onaj u Splitu, u februaru. Daleko
mi je to. Kolege na poslu me tješe i nasmijavaju kako samo oni znaju:
„Ma ja sam sigurna da će Nudžejma nešto smisliti.“
„Hajde, bar si jela koliko si htjela u toku priprema.“
Malo se smirim i nastavim raditi. Nakon sat vremena stiže mi poruka od Nudžejme u
kojoj, između ostalog, stoji: „Siho, pričam s Jasminom, mi idemo u Ljubljanu. On je
voljan da ti ustupi svoje mjesto i maratonsku startninu. Žao nam je jer si se toliko
spremala, a ne znamo koji će maraton biti uskoro pa da pripreme ne propadnu.
Krećemo u subotu rano ujutro, vraćamo se u nedjelju kasno popodne.“
Gledam i ne vjerujem da ovakvi ljudi postoje. Naravno odmah pristajem. Imala sam
spisak stvari koje trebam uraditi prije maratona, ali ne ide uvijek sve po planu. Tek
nakon što sam pristala počela je nervoza koja nije prestala sve do starta utrke.
U trenutku kada sam prešla preko startne linije sva trema i nesigurnost su nestale. To
je kao kada dođete na ispit. Nervozni ste dok ne uzmete papir u svoje ruke. A onda
se svim silama trudite da što bolje uradite i na kraju položite ispit. Eh tako je bilo jučer
u Ljubljani. Uz pomoć jake 'sihe uspjela sam ubijediti svoje noge da trka počinje tek
na dvadesetom kilometru, gdje se razdvajaju maratonci od polumaratonaca. Na trci
sam uživala. Ne trči se svaki dan prvi maraton. Nabacivala sam dječici, pljeskala
muzičarima, ćaskala sa trkačima. Kilometri su se nizali a ja nisam osjećala nikakve
tegobe. Pazila sam da na vrijeme uzmem gelove i tablete soli. Na devetnaestom
kilometru starija gospođa, da me motiviše, uzvikuje: „Još dva, još samo dva.“ E moja
gospođo, mislim…
Stigao je i taj dvadeseti kilometar a ja sva sretna skrenula desno na put od
42,195km. Počela sam igrati vlastite igrice. Hajmo sada trčati do 27. kilometra, onda
će mi ostati još 5km do najveće dužine koju sam istrčala u sklopu priprema. Kad
završim ta 32km ostaje mi još samo cener. Tako sam u kalkulacijama kilometara i
mogućeg rezultata u neznanju došla do tridesetog kilometra. Od tridesetog kilometra
počeo je najuzbudljiviji dio ove pustolovine. Obzirom da sam telefon nosila u torbici
odlučila sam snimiti dio staze i svoja razmišljanja u tim trenucima. Tako je prošao još
koji kilometar. Iako nisam imala nikakve grčeve, preventivno sam uzela Biolectra
magnezij, za koji sam noć prije saznala da se tako zove. Sigurno sam stotine vrećica
uzela u zabludi da se zove BioElectra. Tu sam se smijala, kontam ljudi će misliti da
sam pukla. A pošto i oni trče maraton, sigurno smo tu negdje.
Šaljem poruku Nudžejmi: „Siha je. Na 37. sam i držim se još uvijek dobro :*“
„Odlično, samo naprijed, čekamo te u cilju“
Pred sami kraj razmišljala sam o ljudima koje volim, koji su danas ponosni na mene,
koji su me bodrili i vjerovali da ću uspjeti. Trčala sam za svog babija, za mamu i
braću koji čekaju poziv da sam završila, za svoje Goražde, za Sumejju, drugaricu iz
klupe koja je nedavno tragično izgubila život.
Kilometar četrdeseti. To je to! Jurim ka cilju jer znam da me svi željno iščekuju. Od
sreće bih vrištala ali moram sačekati još malo. Na satu nešto više od 4:10h. Ako
ovako nastavim ne da će biti ispod 5h, nego ispod 4:30h. To me dodatno motiviše. Iz
mase dopire glas: „Vidi što ova cura fino ide.“ Bila sam na rubu suza kad sam čula
spikera kako izgovara moje ime. To je to, sad je stvarno to to! Čujem gromoglasni
vrisak sa svoje lijeve strane. Moji #TiTo-vci! Srce mi puno. Jasmin iz sveg glasa
uzvikuje: „Hajde Sihooo!“ Prilazim, uzimam zastavu i prelazim ciljnu liniju. Vrištim,
skačem, ponosna na sebe i svoju ekipu, zahvalna Bogu na svemu što se desilo.
Maraton sam istrčala za 4 sata, 25 minuta i 38 sekundi te položila test jake Sihe, ne
znam ni ja više koji level!“