Proći će, jači smo!

„Stigli su novi rezultati doktorice“ – čuje se po ulasku u Zavod za javno zdravstvo Bosanskopodrinjskog Kantona Goražde. Niže, niz hodnik, na vrata svoje kancelarije izlazi dr Medina Bičo, direktorica Zavoda. „Nemoj samo reći da je veliki broj !?…“ Glas osobe koju ne vidimo odgovara tiše nego koji trenutak prije „Šestoro doktorice…Šestoro danas.“ Pedeset je uzoraka na testiranje odaslano prema Sarajevu dan prije i u odnosu na državni prosjek, podaci za Goražde za taj dan, ukazivali su da je situacija pod kontrolom. Svakodnevnica je to doktorice Medine Bičo, jedinog epidemiologa u Bosanskopodrinjskom Kantonu. Hodamo za njom, upozorava nas da moramo imati jednokratne mantile, obaviti dezinfekciju, u jednom trenutku je pored kutije sa testovima, u drugom već razgovara sa porodicom osobe koja je dan prije testirana. Saopštava šta da čine, jer žena je pozitivna. Telefon ostaje da zvoni. Amela, njena najbliža saradnica, preuzima… „Halo, imamo rezultate, recite ime, molim vas…“ ostaje iza naših leđa.

„Ovako je svaki dan“ kazuje doktorica Bičo „Umorna sam nekad od svega, nije lahko, ali tako je to kad u najtežim danima uđeš u medicinu. Ispada da za lakše ne znaš“, sa smjehom će ova mlada žena koja je svoja prva iskustva u zdravstvu stekla u ratnim goraždanskim danima. Imale je tek petnaest. „Bila sam prvi razred medicinske škole i radili smo u Ratnoj bolnici kao pomoćno osoblje medicinskim sestrama. Radili smo sve što nam kažu, najteže rane, hirurška obrada, previjanje, njega pacijenata. Tad sam znala da hoću da ostanem u zdravstvu. U tim danima potpune blokade grada, čini mi se, to me je hrabrilo, držalo u vjeri da ću jednog dana biti na Medicini. Zato sam je i upisala. Svjesna, jer sam to u ratu vidjela, da se čuda dešavaju, da hirurzi rade operacije bez anestezije, da ranjenici prežive bez antibiotika, da je i nemoguće moguće prevazići. Tako će biti i sa Covidom. Proći će, mora. Jači smo. „

Četrdesete su joj zakucale na vrata, ima dvoje djece, Harunu je dvanaest godina, Lamiji devet. Suprug Nedžad i mališani malo-pomalo navikli su se na novo kao da je normalno.

„Oni su se nekako prilagodili ovoj situaciji, jer za mene nije završen radni dan kad popodne iza 16.00 dođem kući. Imam stalno pozive, ljudi pitaju za svoje, za rezultate testiranja i to je razumljivo. Stižu nove informacije o zaraženim, tako  djevojčica, čim se čuje da je Sarajevo na vezi, pripremi svesku, pomaže mi, zapisuje podatke, brojeve telefona. Neko to svoje vrijeme sami su sebi organizirali.  Znaju čak sami sebi pripremiti jelo, pa i meni barem supu da me dočeka. Nekad im smeta sve što se dešava, željni su majke, ali najčešće su svjesni da je ta priča o Covidu-19  ipak nešto s čim njihova majka, kao stručnjakinja je sada potrebna građanima i sa čim konstatno živi“ kaže dr Bičo i dodaje da je jedan dan više nego ikada prije postala svjesna koliko ju je pandemija odvojila od porodice. Od svoje kćerke dobila je crtež na kojem ju je Lamija nacrtala u društvu sa virusom.

 

 

„Prekretnica u mojoj karijeri desila se kada je moja djevojčica meni nacrtala crtež na kojem je bio korona virus koji je tri puta veći od mene i ja se s njim držim za ruku. To je bila njena poruka koliko ja njima nedostajem u ovom priodu od kada traje borba sa Covid 19. Međutim, oni su meni s druge strane, dakle moja porodica, djeca i muž, snaga. Oni mi daju dodatnu snagu da istrajem u ovome koliko to bude trebalo“, kaže ova doktorica.

Dr Bičo radila je ranije u Urgentnom centru Kantonalne bolnice Goražde. Znači to svaki dan borbu za svakog pacijenta ponaosob, ali… Uvijek je željela da efekat njenog rada ima širu dimenziju. Zato je krenula ka epidemiologiji, disciplini koja će nažalost s pojavom covid infekcije isplivati na površinu u potpunosti. Međutim, prvi dani značili su borbu s nepoznatim, sa strahom ljudi, sopstvenim također.

 

„Vidite da Italija vodi neviđenu bitku i ma koliko znali o medicini osjetite strah. Kako ćemo se mi suočiti? Kako ja sama kao jedini epidemiolog u Kantonu da izađem na kraj s ovom pošasti, kako pratiti delovanje drugih da oslušneš šta vrijedi primjenjivati u praksi, a istovremeno se nositi s zarazom. Znate…spasila me vjera ljudi u mene, strpljenje kojim su me pratili i nekako smo svi jedni druge tih prvih mjeseci bolje slušali. I otvorenost, također. Prava informacija u pravom trenutku. Moj broj telefona bio je javan. Dostupna sam bila za sve ljude 24 sata i tako je ostalo do danas. Mislim da je to puno doprinijelo činjenici da smo u jednom trenutku istinski odskakali od bh. prosjeka i imali više oporavljenih nego zaraženih“ kaže dr Bičo. Prvih dana pandemije valjalo se suočiti i sa odlukama od kojih je ovisio razvoj cjelokupne situacije u Kantonu.  

„Mi nemamo laboratoriju u Goraždu u kojoj bi mogli raditi PCR testiranja, već se moramo oslanjati na Sarajevo. Kad smo imali prve slučajeve Covida u goraždanskoj firmi, to je klaster Ginex vezano za klaster Igman Konjic, imali smo registriranih 60 kontakata rizičnih, za testiranje, a imamo samo 10 testova. Valja odlučiti koga ćete testirati, prepoznati ko je najveći rizik i te ljude izolovati. Nekad kažem, možda smo imali i više sreće nego znanja, ali uistinu od tih deset prvotestiranih imali smo troje pozitivnih, pa smo odmah izolovali te ljude i dalje je išlo logičnim slijedom koji je na kraju završio dobrim.“

U međuvremenu i njena porodica se navikla na život od dana do dana, ovisno o broju zaraženih, jer sve ih treba smjestiti, nadgledati, a to će ipak ljudi iz Zavoda za javno zdravstvo. Djeca pomažu jedno drugome, stariji brat sestri oko škole, a i suprug Nedžad, uposlenik kantonalne RTV Goražde, ima trenutke kada s kolektivom mora biti posvećen potpuno javnosti, pa je porodica naučila da ništa nije zakucano ako je dogovoreno njihovo druženje.

Zahvaljujući suprugu naš život se u ovim trenucima može organizovati. On stiže i djeci pomoći i meni i on je moja istinska podrška. Djeca su prosto otišla korak dalje. To su generacije novog doba, IT tehnologija, online nastava je već za njih prevaziđena priča. I oni su moj ključni motiv pa idem dalje. Na poslu to su moje kolege, uposlenici Zavoda. Mi smo mali kolektiv, ima nas ukupno deset, svi sve radimo kad treba. Radimo i vikende i popodne i navečer, kad god imamo rezultate koji kazuju da imamo pozitivne. Moramo ljude na vrijeme obavjestiti da bi prekinuli kontakte, spriječili širenje zaraze. Nikad mi niko nije rekao da ne može doći, a od marta rade jedni te isti ljudi, bez dana odmora.  Općenito, to je problem našeg Kantona, manjak medicinskog kadra i ljudi su u Domovima zdravlja, u Kantonalnoj bolnici potpuno iscrpljeni“ govori dr Bičo.

Ističe da su zato najsretniji bili kada su i po 14 dana bili bez ijednog pozitivnog slučaja i tako u tri navrata. To im, kaže, daje podstrek, da što brže stignu sve kontakte povezati, da virus ne ide dalje. A nije birao, ni mlado ni staro, nema pravila, pa joj je, kazuje doktorica, posebno teško padalo kada stariji obole ili moraju u izolaciju, a nemaju nikoga svoga da im pomogne. Nemaju djecu ili familiju koja bi i donijela lijekove, hranu. Činili su i tu koliko mogu, kupovali i nosili za njih namirnice, razgovarali telefonski, uvezivali ih sa nevladinim sektorom koji je pomagao građanstvu, jer „Goražde je pokazalo da ljudi znaju da brinu jedni za druge“. No, jedan slučaj odvaja od drugih. Majka je, kaže, i jedna mlada sudbina ju je dojmila.

„Trudnica je otišla na porod u našu bolnicu. Testirana je, bila negativna, i dok je ona legla u bolnicu, trebalo je raditi carski rez, stigle su informacije da je njena porodica pozitivna, otac i majka. Ona se porodila, dolazi s bebom, ponovno je testirana i sada je bila pozitivna. Ona izlazi iz bolnice i smještaju je u stan u kojem je sama. Znači sama, s bebom, prvo joj je to dijete, ne može se vratiti kući i još je pozitivna na koronu. Imala je našu podršku, imala je patronažne sestre koje su dolazile i pomagale oko djeteta.  Sreća imala je blaže simptome, ali dovoljno je proći psihički kroz to. Sam si, pod koronom, hoćeš li izdržati sve to, biti zdrav, šta će biti s djetetom ako tebi bude gore, hiljade pitanja…Nazove nas, ne zna šta da čini, majka je prvorotkinja, plače, plačemo i mi…“, sjeća se doktorica, pa će uz osmjeh da joj je to najdraža beba rođena pod pandemijom u Goraždu i da je sretna što su sada obje dobro, i beba i njena mati.

Sjetit će Medina Bičo pri tom i njenog specijalističkog puta i činjenice da se morala ranije vratiti s porodiljskog odsustva, da je radila u Urgentnom centru i da joj je suprug sina Haruna donosio u Urgentni na dojenje.  „Nema mene ko zamjeniti. Zato nastojim da se uz porodicu smijem, koliko god mogu. Prijateljice mi dodatno ‘pune baterije’. Imam kolegicu koja je ginekolog, pobjegnem ponekad s njom na kafu, šoping da dam sebi oduška barem na sat. I još  nekoliko prijateljica koje nisu u zdravstvu,  budu mi zaista svojevrsni ventil, saslušaju me, ohrabre, jer traje ovo, znala sam posustati i fiziki i psihički. Bitne su mi te osobe, vrlo bitne i sretna sam što ih imam“  priča nam dr Medina. Iznijet će i da je i ova kriza na površinu izbacila dobre ljude, organizovane, da u svakoj ustanovi ima čovjeka koji se našao u pravom trenutku na pravom mjestu. „ Niko ih nije zadužio, nije im moranje, nisu im naredili da trebaju, ali u svim službama u zdravstvu imam ljude koji su mi bitni za koordinaciju, koji su sami priskočili pomoći i istinski dobro znaju reagirati u kriznim situacijama. Vrlo su operativni i u trenu ću da ih nazovem i dobijem od njih informacije koliko je npr uzoraka bilo u bolnici, koliko je transportovano u Sarajevu, kakvo je stanje u Domu zdravlja Goražde… U Domu zdravlja je to glavna sestra Aida Keškić, u bolnici Emir Baščelija, dr Damir u Ustikolini…“

Dr Medina Bičo je epidemiolog koji iz svog grada neće. A radovalo bi je kad bi zdravstvo u BPK kadrovski ojačalo, kad bi imali više epidemiologa, kad bi bolnica dobila Infektivni odjel, infektologe, radovalo bi je da imaju svoj laboratorij i za PCR testiranja, da ne zavise od Sarajeva, da brže reagiraju. Nastoji svaki slobodan trenutak dati djeci i suprugu, a zajednica je znala prepoznati njeno odricanje i upornost. Ove godine dobila je Zlatnu plaketu Grada Goražda, „zbog ogromnih zasluga u suzbijanju širenja epidemije i danonoćne posvećenosti borbi sa COVID-om 19“.

„Plakala sam prilikom dodjele plakete. Porodica mi je bila sretna. Ljudi su prepoznali da sam svojski radila, da se nisam štedjela, ali i tada sam i sad ističem da je to plaketa koja ne pripada samo meni. Iza nje su moje kolege, ljudi iz Zavoda koji nisu primjetni, a rade lavovski posao. Raduje me posebno što je to plaketa koja se dodjeljuje 18.septembra na Dan oslobođenja Goražda i po mom mišljenju šalje poruku da je iz nemogućih situacija moguće izaći i da je to Goražde uvijek znalo“, zaključuje doktorica Medina Bičo, a iza nje se već čuje: „Doktorice novi uzorci spremni za slanje“.

U Bosni i Hercegovini veliki broj takozvanih običnih ljudi svojim naporima doprinose rješavanju problema u društvu i pomažu građanima. Društvene krize su izrodile brojne heroje čija djela pamte oni kojima je pomoć najviše trebala. Nažalost, većinom ovi „junaci“ i „junakinje“ usljed politizovanosti cijelog društva i generiranja napetosti u javnom diskursu nisu u žiži tzv. mainstream medija. Građansko novinarstvo i njegovi kreativni pojedinci, prije svega oni što poštuju postulate vjerodostojnosti, mogu proizvesti brojne priče o složenim, uspješnim, kotroverznim dođajima u BiH i predstaviti ljude koji daju značajan pozitivan doprinos društvenoj zbilji. Ti, često, nemaju vremena za vlastiti PR, ali zaslužuju da građani o njima znaju.

Građanko novinarstvo podrazumijeva dublje analiziranje, izvještavanje, kritikovanje i sakupljanje informacija o događajima i promjenama oko nas. Internet je mjesto gdje ta vrsta aktivizma dolazi lakše do izražaja. Svako od nas može komentarisati bilo šta i učestvovati aktivno u poboljšanju stanja u društvu dotičući se stvari koje su nam zanimljive ili jako važne. Pošto živimo u demokratskom društvu, ovakva vrsta angažovanosti predstavlja osnovu takvog uređenja. IMEP program u okviru podrške medijima i građanima novinarima ima liniju New Voices koja pruža finansijsku i stručnu podršku produkciji medijskih sadržaja. Ako imate želju da izvjestite o naporima ljudi, poput doktorice Bičo, ili osvijetlite brojne druge događaje iz vaše sredine, pogledajte uslove za prijeve u našem otvorenom pozivu.

IMEP.ba