Sjećanje na prekinuto djetinjstvo u Višegradu

U Višegradu sam rođen 1985. godine, gdje sam živio mirno i sretno djetinjstvo, sve do 1992. godine. Takvo djetinjstvo prekinula je okupacija Višegrada u proljeće 1992. godine. Višegrad je okupiran od strane Užičkog korpusa bivše bivše Jugoslovenske narodne armije, uz podršku domaćih srpskih vojnih formacija.

Imao sam tada nepunih šest godina. Bio sam i suviše mali da bih odmah shvatio i razumio šta se dešava. Ipak, vrlo brzo dešavanja su mi bila mnogo jasnije. Okruženje oko mene je učinilo da u ranim godinama života počnem shvatati stvari koje sam trebao tek u doglednoj budućnosti učiti, ali u boljem i mnogo ljepšem okruženju i kontekstu.

Po gradu su počele padati prve granate. Prvi pucnji su bili sve bliži, a samim time i opasniji. Lično gledajući i slušajući kazivanja roditelja, počeo sam shvatati šta nam se sprema, jer neko ko misli dobro za druge ne bi tako postupao. Ne bi uništavao i širio nesigurnost, već, naprotiv, gradio i radio za dobrobit svih. Međutim, 1992. godina bila je početak tragedije i kataklizme Bošnjaka u Višegradu, ali i širom drugih okupiranih mjesta i gradova pod opsadom. Moje djetinjstvo, kao i djetinjstvo mnoge djece počele su uređivati zlotvorne četničke horde, koje apsolutno nije zanimalo što će drugima nauditi, pa tako i djeci.

U Višegrad su ubrzo došle agresorske i četničke vojne trupe. U početku su to bili vojnici Užičkog korpusa bivše JNA. Ubrzo nakon njih su počeli dolaziti i drugi. Bili su dobro naoružani i vrlo brzo su preuzeli kontrolu nad cijelim gradom. Sjećam se kako su redovno prolazili ulicom pokraj naše kuće bijelim džipovima, na kojima je bila zakačena crna zastavica s bijelom mrtvačkom glavom na sredini. Zaposjeli su cijeli grad, postavili punktove na oba gradska mosta (Staroj ćupriji i Novom mostu). Moja kuća je nedaleko od Novog mosta. Svako su jutro, tih burnih dana, ispod kuće prolazile kolone vojnih kamiona, punih vojske. Za kamione su bili zakačeni topovi i drugo teško naoružanje. Otac mi je objasnio za šta to sve služi, tako da sam dosta rano bio upoznat s mnogim tim vojnim “stvarima“.

Sva ova događanja sam lično gledao. Kamioni, koji su dolazili iz pravca granice između Bosne i Hercegovine i Srbije, išli su prema gradu Goraždu s ciljem njegove okupacije. Ja sam, zajedno s ostalom djecom, svako predvečerije odlazio na ulicu i čekao te agresorske kamione da se vrate, pošto je tako trajalo već nekoliko dana uzastopno. Kad bi se vraćali, bili bi veoma ljuti, a mi smo im rukama pokazivali dva prsta, jer su nam stariji rekli da ta gesta simbolizira mir. Ti vojnici-zločinci, željni osvajanja i ubijanja, su nam ljutito uzvraćali svojom gestom, pokazujući nam rukama tri prsta, simbolizirajući rat. Bivali su ljuti zbog toga što ni u jednom od tih svojih zločinačkih pohoda nisu uspijevali okupirati Goražde. Kada se danas sjetim tih događaja, onda shvatim na kako tankom koncu nam je život visio, svih nas koji još nismo bili napustili grad.

Sve to vrijeme, razrjarene četničke horde ubijali su Bošnjake u Višegradu, posebno noću, kako bi skrili tragove zločina. Vijesti o ubistvima, posebno na drinskim mostovima, su dolazile stalno.

Moja nana je svako predvečerije odlazila na dvije ulazne kapije naše avlije i nešto učila. Rekla mi je da moli Boga da nas sačuva od četnika, da ne ulaze u avliju, kao što su to radili svako veče od jedne do druge bošnjačke kuće. Tako je jednog dana, na cesti iznad kuće stao jedan četnički vojni džip. Svi smo bili u kući. Iza zavjese smo promatrali što će se dogoditi. Iz džipa je izašao jedan bradati četnik, s puškom na ramenu i krenuo prema gornjoj ulaznoj kapiji. Bili smo uplašeni, moleći se da taj zlikovac ne ulazi. Tada se desilo nešto začuđujuće. Četnik je uhvatio rukom za šteku kapije i otvorio je, ali samo do pola. U tom trenutku je zastao i, kao da ga je nešto odvratilo od te njegove namjere, zatvorio je kapiju, sjeo u džip i otišao s ostalima. Taj događaj nikad mi se neće izbrisati iz sjećanja.

Već sljedeće večeri, dok smo svi u kući spavali, iznad kuće se začula veoma jaka eksplozija, gromoglasna buka i galama. Svi smo se probudili. Bilo je veoma blizu. Nešto je jako i uzastopno pucalo. Ustali smo i, ne paleći svijetla, stali pored prozora, iza zavjese, da vidimo šta se dešava. Babo je rekao da ne prilazimo blizu zavjese, da nas ne bi primjetili. Bili su to četnici, koji su došli s vojnim autima i zapalili kuću iznad naše. Dijelio nas je samo put. Kuća je bila u velikom plamenu, a četnici su uporno rafalima pucali u nju. Uzvikivali su pogrdne izraze i psovke. Govorili su:“Balijo izlazi iz kuće, izlazi napolje da te zakoljemo….“. Na svu sreću, u kući nije bilo nikoga, jer su ukućani već izbjegli. Bilo je jasno da više ne možemo živjeti u takvom okruženju, da nas ne bi zadesila sudbina mnogih koje su odvodili i mučki unijali. Nismo mogli riskirati i stavljati vlastite živote na tanku nit spasa. Bili smo pod četničkom kontrolom, čitav grad. Nije nam preostalo ništa drugo nego da se spašavamo od zločinaca i zlotvora koji su kontrolirali grad.

Moja porodica je među zadnjima izbjegla, krećući se prema još uvijek slobodnim teritorijama i selima koja nisu bila okupirana, na lijevog obali rijeke Drine. Sestra i ja smo krenuli s nanom, a roditelji malo kasnije. Nismo smjeli ići u velikim grupama. To je bilo prvi put da smo se razdvojili. Trajalo je punih sedam dana. Već prvi dan kad smo se razdvojili, do roditelja je došla vijest da je ubijena starija žena i dvoje malodobne dijece (djevojčica i dječak). Bili su uvjereni da smo to bili mi i da su zauvijek ostali bez nas. Tek smo se slučajno susreli sedmi dan u selu u koje smo s nanom izbjegli, a sreća roditelja i nas je bila neopisiva. Mnogi višegradski Bošnjaci nisu imali takvu sreću.

Ubrzo smo, usljed konstantnih četničkih i agresorskih napada, morali izbjeći dalje. Prvo prema Međeđi, a onda i do Goražda, gdje smo dočekali potpisivanje Mirovnog sporazuma 1995. godine i kraj okrutne agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Danas sam često u mom Višegradu. Vraćam se kući koju sam kao dijete morao napustiti pod navalom zločinaca, spašavajući život. Ujedno nastojim graditi novu budućnost, koja će se ogledati u suživotu, razumijevanju i toleranciji. Živim u nadi da će moja i sva djeca u našoj domovini Bosni i Hercegovini imati sretno i mirno djetinjstvo.

doc.dr. Ermin Kuka