Vižlica

Piše:Dina Bavčić

 

„Moja kćerka ima pet godina. Na jesen bi napunila šest, mogla sam je i u školu dati, a bi mi žao. Maksum je to. Htjela je ona u školu. Sve mi se umiljavala, ne bi’ li ja popušćala. Slova je naučila. Ne znam ni ja od koga, ja joj nisam pokazivala. I sabirati do dva'es't. Al’ opet valja torbu na leđima teglit’, a ona sitna. I sa torbom ne vjerujem da ima dva'es't kila. A ko bi je odvodio i dovodio, kad je škola u susjednom selu? Za njene nožice možda i sat hoda, a nema nešto mlađe komšijske djece, što idu u školu, da se mogu pratiti. Haj’ lahko je ljeti, al’ kad zimi snijeg napada, žao bi mi bilo i majke, a ni babo nije nekog zdravlja. Ja od svoje nejači i mahluka ne mogu iz kuće maketi, a Fahir, moj čo'jek i majkin jedinac radi već drugu godinu u Sloveniji. Dođe on povremeno. Eto bio je kad se Feriz zimus rodio. Išla svekrva kod rodice Hafize, što u Kasabi živi i telefon ima, da more mu poruke ostavit’. Pustio ga gazda jedva tri dana, a u putu je dva proveo.“ – zastaje žena samo na tren, da udahne vazduh i odmah nastavlja: – „Moja kćerka je moje najstarije dijete. Jedino žensko. Poslije nje sam dvoje muških rodila. Ime joj Nadira. Mladi efendija što je bio onomad u selu za vrijeme Ramazana kaže da to ime znači rijetka i neobična.  I jeste, ima crvenkastu kosu, ono k'o kad se hrđa nakupi na željeznim obručima po buradima u koja se za rakije voće treplje. To joj je od babe. I one sitne smeđe pjegice oko nosa su na njega. Al’ zato ima moje oči. Plave poput neba kad je najsunčanije u Šadićima. Plave poput rijeke Drine, što sam vidjela kad smo u Zvornik išli. Babo je rek'o da će ako bog da iduće godine, kad se Fahir vrati, kupiti kola, zato čuvamo svaki dinar, neću da išćem išta.  Ni presvlaku za djecu. Ferizu kad se rodio, ništa novo ne kupih, ima od brata i sestre. Njemu sve što omanja uredno slažem u seharu, more da valjadne. Daće Allah još djece. A ja još kod majke naučila prepletati i prepravljati. Od svekrvinih starih dimija skrojim sebi suknju. I ostane mi Nadiri za haljinice ili bluzice.“

Ne skidam pogled s njenih tankih usana uivičenih mnoštvom plitkih bora, koje se jedva vidljivo pomjeraju dok mi pojašnjava: – „Prije godine je prohodala, ali ona nikad nije hodala k'o sav svijet, već je lebdila. Trčala je k'o da nogama zemlju ne dodiruje. Niko je u selu nije ni zvao po imenu već ona Fahirova vižlica. Po cijeli dan je trčkarala na onim svojim tanušnim nogicama, ma isto pritke buranijske. U Šadićima smo se svi znali, k'o jedna kuća bili. Nisam se valahi morala sikirat’ đe mi je dijete, dok sam ja po kući i oko kuće radila, hajvan namirivala, k'o kad nema zdrave muške ruke u kući, pa sve palo na mene. Kad ogladni doće. Jedva sam čekala da se i Esmir mojih skuta popusti, al’ on opet gdje god ja on za mnom. Tegli Feriza  u rukama, a Esmira za suknjom, al’ ništa meni nije zor samo da mi djeca budu zdravo i da ih na pravi put izvedem. Da insane od njih napravim.“

Uzdiše dok maramicom briše oči. Zamišljam plavo boju njenih očiju jer nikako da digne pogled. Uporno pilji u pod ispred svojih nogu.

„Ono, kad je Fahir zadnji put odlazio, bi pravo zabrinut. Samo ponavlja da ne valja nikako i da će nas drugi put kad dođe povesti sa sobom. Poveo bi on nas odmah, ali šta sa hajvanom i zemljom, a nema ni stana u Sloveniji. Nije kod njihke, k'o kod nas da moremo svi u jednu sobu. Stoput mi naredi da djecu dobro čuvam.“ – jedva izgovara bezimena korisnica usluga centra, gdje sam počela stažirati.

Nemam nekog radnog iskustva, tek sam prošli mjesec diplomirala. Jutros psiholog nije došao na posao, a ovoj ženi zakazan prvi termin inema nikakvih podataka da se odgodi za drugi put, te je kao najbolje rješenje uz opaske da se željezo kuje dok je vruće direktor prepusti meni, da bar uzmem osobne podatke. Možda je ovaj trenutak tišine idealna prilika da ispunim zadatak. Nasmiješim se dok je pitam za ime i prezime. Ne diže pogled, ćuti.

„Imate li možda ličnu kartu kod sebe?“ – pokušavam opet.

Odmahuje glavom. Dobro je, bar komuniciramo. Ponadah se da je njeno ime sigurno upisano  u prijavnoj svesci.

„Koliko imate godina?“ – već prelazim na iduću stavku, ime ću kasnije dopisati.

Nestrpljivo kuckam olovkom po stolu. Ružna navika još iz djetinjstva, koje se moram čim prije riješiti. Ne dobivam nikakav odgovor.

„A imate kćerku od pet godina?“ – sjetih se njene prve rečenice.

Po mojoj procjeni bila je godina moje majke. Nekih šezdesetak. Mene je mama silom prilika rodila u sedamnaestoj godina. Pustili su je da pobjegne sa stomakom do zuba iz Foče, gdje su joj ubijeni i otac i brat. Nije više imala mogućnost izbora da odluči, želi li me donijeti na svijet ili ne. Kasno je bilo. Poslije je možda mogla birati da li me želi ostaviti u bolnici ili povesti sa sobom, jer sam često slušale priče o ostavljenoj djeci  silovanih žena u porodilištima. Nikad nismo o tome razgovarale. Dugo vremena posjećivala je ovaj isti centar. Sjećam se da je nekoliko puta i mene dovodila, ali to je baš davno bilo. Moja mama se nikada nije udavala, to je bio njen izbor, tvrdi i dalje da sam ja božji poklon iako sam plod silovanja. Znam istinu zahvaljujući šturim odgovorima, koje sam uspjela izvući od majke. Više ništa nikad ne pitam. Nisam mogla roditelje birati, ali mama i majka su me naučile da mogu svoje puteve birati, da sam ja ta koja postavlja svoje ciljeve u životu i određuje svrhu svog postojanja. Izabrala sam psihologiju iz razloga da naučim bolje da razumijem.  Zato sam i željela da stažiram u centru za pomoć žrtvama rata, gdje su me dočekali raširenih ruku.

„Da, moja kćerka ima pet godina. Na jesen bi napunila šest, mogla sam je i u školu dati. Bi mi žao….“ – priča žena bez prekida gotovo sve isto, što je i maloprije rekla.

Puštam je da govori iako sam odmah shvatila da se ponavlja. Stade opet na istom mjestu. Naredio joj Fahir da djecu čuva kad se vraćao za Sloveniju.

„Gdje je sad Fahir?“ – pitam je.

„Nema ga, umro je.“ – prošapta tiho.

Upisujem da joj je muž  umro.

„A djeca?“ – trudim se izvući, što više informacija.

Još jednom preslušam priču ispočetka.

„Dobro, a gdje su djeca kako je Fahir umro?“ – baš sam radoznala.

„Esmir i Feriz žive u Sloveniji, živjela sam i ja neko vrijeme i nisam mogla više. A i šta ću, nema Fahira, djeca svoj život žive. Neću da im budem na teretu. Bila sam u Šadićima, haman da se niko nije vratio. A i ko bi se vratio, kad nema muškinja, djeca po svijetu živote otpočela.“ – šapuće skrušeno.

Razmišljam na tren o onom što se ne uklapa.

„A Nadira, gdje je ona?“ – nastojim doći do odgovora.

Umjesto odgovora opet mi ponavlja ono, što je već tri puta ispričala. Prilazim ženi i nježno je uhvatim za staračke ruke, toliko mi liče na ruke moje majke. Na  one tople i nježne poput pamuka ruke, koje su me toliko puta nahranile, toliko puta pomilovale i u školu povele.

„Rekao mi je da čuvam djecu.“ – jedva je uspijevam razumjeti.

„Sinovi su ti u Sloveniji.“ – pokušavam je utješiti napominjujući joj sinove.

Izgleda da moje riječi imaju još gori efekat. Žena se trese od plača. Ne osjećam se doraslom ovom poslu. Možda sam ipak pogriješila sa životnim pozivom. Pružam joj unaprijed pripremljene maramice. Uglavnom, većina što dolazi u centar dolazi da se isplače što zbog sudbine, što zbog uskraćenih prava za koja misle da je zakon na njihovoj strani.

Poslije nekoliko minuta se smiruje, te drhtavim prstima rovi po torbi i vadi prilično izlizanu crnobijelu sliku. Pruža mi je. Gledam u mladu ženu, kako u naručju drži sitnu djevojčicu i bebu. Nikad ne bih rekla, da je ovo ta žena sa slike iako znam da jeste. Malena djevojčica mora da je Nadira.

„To mi je jedina slika, njena, koju imam“. – govori dok prstima miluje lice malene djevojčice.

Zamišljam crvenu kosu i pjege oko nosa.

„ Ja sam kriva za sve“ – jedva čujno progovara žena.

Gledam je za trenutak. Sva bol svijeta sručila se u jednoj rečenici. Da može kako sama bi sebe pod zemlju gurnula  ili se pretvorila u najsićušnije biće, da bude nevidljiva.

„ Što bi Vi bili krivi? – pitam.

Prvi put sam vidjela za trenutak njene oči. Plave i nekako prazne.

„Kad je Fahir otišao za Sloveniju bi zima. Nije bilo previše posla oko kuće. Malo iz dosade, malo što sam Nadiru htjela iznenaditi i obradovati, sašijem joj ja jedne noći lutku. Najobičniju krpenu lutku. Vidjela sam koliko se igrala kod komšinice i koliko je samo spominjala, a mene bilo stid iskati od Fahira ili od baba, kad ide po duhan da joj kupi lutku, te joj skrojih od onog što sam u kući imala. I ruke i noge, sve napunim starim krpama, što sam dobro isjeckala. Umjesto očiju ušijem dvije sitne puljke, izvezem usta. Na glavu metnem nekoliko čvorova stare vunice, što mi je preostalo, kad sam Fahiru džemper plela. Ispletem ih ko pletenice i gumicom svežem, da se ne razvezuju. Sašijem joj i haljinicu, ma baš pravu lutku napravim. Kad je Nadira vidjela grlila me i ljubila, sve dok babu nije dosadilo, te nas strogo pogleda i zaprijeti da će lutku u vatru bacit’. Izađem ja hajvan namirivati, te oko djece, a Nadira, igra li se igra. I ime joj dala. Beba.“ – govori žena polako zagledana u sliku.

Ne želim je prekidati. Bojim se da će izgubiti nit, a uvijek sam znala bolje slušati nego pričati.

„ Primjetim ja, kako idu ljepši dani, tako i babo sve više puši. Sve češće mora po duhan. Nije moje išta da pitam, ali mi nekako neprijatno njegovo othukivanje i stalno gledanje u televizor. Nadira i Esmir, ako se zaigraju kad je dnevnik pa ciknu belaj. Ako Feriz zaplače ko beba, odma’ bi podvikn'o da ga utišam. Čujem puca se okolo, ljudi ginu, al’ kod nas u selu još mirno. Organizovalo se muškinje, pa k'o kanom straže čuva, da se ne iznenade. Po noći u šumi spavaju. Molim dragog Allaha, samo da mi Fahir ne dolazi, a rek'o je da će uz kosanicu doći.“ –nastavlja ona dalje držeći i dalje sliku u rukama.

Trenutak tišine iskoristih da joj naspem čašu vode.

Otpi povelik gutljaj uzdahnuvši: – „Nigdje vode k'o u Šadićima.“

Nasmiješim joj se. Pušta me da joj uzmem onu sliku iz ruku. Crno-bijela, a ja toliko boje u njoj vidim. Mladost i ponos žene, koja je postala majka pršti iz očiju. Ispod tanke marame probija nekoliko nestašnih pramenova, a stidljiv osmijeh leprša oko punih usana. Ja nemam nijednu sliku iz ranog djetinjstva, na kojoj me mama drži na krilu. Rat je bio, ali opet mi nekako žao. Slikali su se ljudi i u ratu.

„Stigoše dušmani i u naše selo. Naša kuća je nekako na samku, ko kad mi je muž jedinjak, pa nisu morali zemlje dijelit’, niti druge kuće pravit’. Ugrijalo junsko sunce, babo krave s ispaše doveo, ja u štali bila, kad začuh dreku, vrisku, ne znam ni kako bih rekla. Izađoh iz štale i prvo babu ugledah, kako u prašini leži sav krvav. Oko njega trojica, smjela bih se u Mushaf zakleti da sam dvojicu viđala i ranije, prolazili su kroz Šadiće, valjda u susjedna srpska sela. Htjedoh priletiti, ali od straha mi se noge ukočiše, glas mi se zaledi. Čujem ispituju ga, gdje mu je Fahir. Mora  da se oturio u tursku vojsku. Primjetiše me. Onaj, što ga ne prepoznah krenu ka meni. Ispustih one kante sa tek pomuženim mlijekom iz ruku. Gledam kako se ono mlijeko razljeva i mislim samo, gdje li su mi djeca. Onaj mi se cereka u lice, te me svom snagom gurnu k'o kad smrdim ko prava balinkura. Mislim samo o djeci. Sve troje mi u kući ostalo. Prepala su se, jadna ja. Prolomi se naka sirena, te pljunuvši na baba rekoše da imamo pet minuta da dođemo do džamije. Koga nađu poslije toga mimo džamije, sve će pobiti. Ustade babo jedva nekako, ma nije on nekih godina, ali krhkog zdravlja, te ulećesmo u kuću, zgrabismo djecu i s majkom trk u džamiju. Nije nam ni blizu. Tamo gužva, više od pola sela se sjatilo. Djeca plaču, žene vrište. Nekolicina muških ćutke sjedi naslonjenih na zid. Ostasmo mi u džamiji cijelo poslijepodne.  Žedni i gladni, ali niko ne smije izaći. Ponekad se začuje pucanj, te se mi još više sabijemo jedni uz druge. Dijelimo ono što smo zgrabili iz kuća, a da se može pojesti. Ni za nuždu ne smije niko izaći. Gledamo s prozora, kako nam kuće gore. A i bez toga bi osjetili po mirisu paleži i dimu što nam grla grebe. Znaš, nije lahko gledati ono što si godinama svojim rukama sticao, za šta si od usta odvajao. A opet od straha ne možeš da plačeš, nego ćutiš i nijemo posmatraš i djecu savijaš, ipak su samo djeca.“ – zastaje na trenutak, dok drhtavim prstima uzima sliku iz mojih ruku.

Uzdiše prisljanjajući je na grudi, a zaim miriše zatvorivši oči. Shvatila je da je posmatram.

„Ovako ja moju djecu prizivam. Ovako ih osjetim sasvim blizu, kao da ih još uvijek na grudima hranim.“ – objašnjava mi iako ništa ne pitam.

Kad sam bila skroz mala, ponekad moja mama nije imala ni da me pogleda, a kamo li da me dotakne, samo bi plakala i grickala nokte, dok joj krv ne bi potekla.Tada bi me majka odvodila u obližnji park ili kod nekih rodica da usput posjedi. Mama bi poslije nekoliko sati došla po nas, grčevito me grlila i sve tri bi se skupa vraćali kući. Kako sam bivala starija, ovi trenuci su postajali sve rijeđi, a kad sam odrasla nikad mamu nisam pitala za to. Majka bi me znala uzeti na krilo i pričati mi kako sam posebna, i ja i moja mama. Kako bi dedo bio samo ponosan, da je imao priliku upoznati svoje jedino unuče. Nisam ličila na mamu, ali zato je nana uvijek govorila da sam ista svoj alarahmetile dajdža. Znala sam dugo gledati rijetke slike, na koje bi nabasala kod dalje rodbine jer nana i mama nisu osim ružnih uspomena nšta iz Foče ponijeli.  Tražila bih sličnost i uvijek bi se obradovala, kada bi na njemu prepoznala nešto svoje. Odjednom mi je grlo tako suho da moram ustati i nasuti i sebi čašu vode. Nudim nesretnu ženu i opet imam odmahivanje.

„Da smo bar imali vode djeci da damo.“ -nastavlja da priča: -„Upeklo sunce, selo gori, a mi sapeti u džamiji k'o u furuni. Predveče dođoše dva kamiona. Ma dva najobičnija tamića u kojim se nekad stoka s pijace dovlačila. Nije bio još mrak, više ono ko prvi akšam. Ima još do mraka. Uđoše dvojica do zuba naoružani i pucaju po plafonu džamije. Osjetim kako mi prašina pada te svojim tijelom bar djecu prekrih, da im šta na glave ne padne. U krilu mi Feriz, s jedne strane Esmir, a s druge Nadira. Šćušćurili se k'o pilići, od užasa zanijemili, ma ne dišu. Niko pogleda ne diže. Narediše da se podijelimo. Muškarci na jednu stranu, a mi ženskinje s djecom na drugu. Držim Feriza  jednom rukom, a Esmira drugom. Nadira mi se drži za dimije dok stojimo uz zid džamije. Ne smijem pogledati, gdje babo, majka je tu uz mene. Kažu nam da se mi s djecom prvo penjemo na kamion i da sve što imamo vrijedno kod nas spustimo u naku drvenu gajbu. Skidam prsten, što mi je Fahir onomad kupio, kad sam se dovela. I menđuše, s kojima me je babo k'o mladu dariv'o. Ruke mi se tresu, a jedna ko za inat neće, zaglavila se, k'o kad ih nikad nisam skidala. U onoj gunguli ne znam ni kako sam ih skinula, krenuh da djecu prvo stavim na kamion. Dajem majki Feriza, te podižem i Esmira. Okrećem se da uzmem i Nadiru, a nje nigdje. Gledam okolo neću li je vidjeti, ali nigdje je u onoj gužvi. Guraju me da se penjem na kamion, a ja neću. Samo vrištim da mi nema djeteta. Ovaj jedan bradati, što je pucao po džamiji mi prilazi, te me odguruje od kamiona naređujući vozaču da krene. Gledam u svekrvu kako ciči, čujem svekrov glas kako mi naređuje da se penjem u kamion. A meni moje vižlice nema. Kako da se popenjem, kud da krenem, dvoje djece mi na kamionu? Svekar mi govori da će je on dovesti. Ne znam ni kada ni kako, ali se nađoh na kamionu. Stišćem ono dvoje djece, čujem ih kako plaču obojica u glas, od suza ništa ne vidim. Krenu kamiončić pretrpan nesretnim ženama. Od djece i njihove vriske ne čujem ni klaparanje, ali u jednom trenu mi se učini k'o da čujem svoju Nadiru kako me doziva. Dignem pogled i k'o kad je akšam bio, pa mi sve mutno ukaza mi se moja vižlica. Trči koliko je noge nose na onim tanahnim nožicama mašući krpenom bebom, što sam je ja sašila. Ostala joj beba, a ja u onom zaboravila ponijeti. Moja Nadira, jasno je vidim. Zove me. Prebacim sinove svekrvi, vrisnem vozaču da zastane, a on ko za inat na gas. Htjedoh skočiti s kamiona, al’ mi žene ne dadoše. kažu sve će nas i djecu nam pobiti. Kako uletismo u krivinu, popadasmo jedni preko drugih. Samo mi se zacrni, izgubi mi se Nadira s očiju, cjeli dunjaluk mi se okrenu i ničeg se više ne sjećam. Valjda smo nekad sišli s kamiona, nekako se nađosmo i u Tuzli, smjestismo se u nekakvu školu i čekasmo dan za danom kad će neko od muških doći, kad ću babu ugledati kako mi za ruku dovodi moju vižljastu Nadiru. Još ga ne dočekah.“

Plačemo zajedno. Čime da je utješim? Ja plačem za ono sve, što nikad isplakala nisam, a u meni stisnuto stoji. Onaj koji me je napravio, iz čijeg sjemena sam ponikla je krvnik. Ja sam nastala iz zločina i da nije bilo te zvjerske mržnje ne bi ni mene bilo. Ja sam nastala od onih, što su ljude na kućnim pragovima ubijali, logore formirali da bi se iživljavali, da bi izgladnjivali, žrtve ismijavali. Ja sam od onih što su sa okolnih brda snajperom djecu nišanili. Odjednom mi zrak postaje toliko težak, da me guši. Šta ako se to isto zlo u meni probudi? Šta ako je zločin u krvi, ako si  genetski kodiran da budeš monstrum? Možda i jesam već zla i sebična jer razmišljam o svojoj sudbini, ne o nesreći ove jadnice? Otkud mi pravo da je nazivam jadnicom, kad sam ja još jadnija?

Bojim se da ću se onesvijestititi jer mi se crni pred očima, a namještaj se dobro ljulja, te se koncentrišem na ruke nesretne žene i opet se sjetih svoje majke. Kako li je tek bilo mojoj majci? Koliko li je njoj sabura bilo potrebno? Iz vlastite kuće su je istjerali, svojim očima je gledala kako gori ono što je godinama stvarala. Muža njenog, a mog dedu je možda ubio isti onaj, koji joj je kćer, moju mamu silovao, a za sudbinu mog dajdže, to jeste svog sina nikad nije saznala. Prestala je vjerovati da je živ, jer da jeste, došao bi, odavno bi nas pronašao. Sad samo boga moli da ga ukopa, kako priliči, da mu bar na mezar može otići. Mene je odgojila sa toliko ljubavi, da sam sigurna da ni trun zla u meni ostao nije.

Telefon mi  zavibrira u džepu, mama me zove. Nemam snage da se javim, te napišem poruku da je puno volim.