RTV BPK
FOTO: AVAZ (USTUPLJENE FOTOGRAFIJE)
Dvojica braće Amer Karamehmedović i Senjin Kratović iz Sarajeva osvojili su najviši vrh Zapadne Evrope Mont Blanc.
Uprkos vjetru koji je puhao od 70 do 100 kilometara na sat i drugim vremenskim neprilikama, uspjeli su osvojiti vrh od 4.807,81 metara nadmorske visine. Kako je za portal “Avaza” kazao Amer Karamehmedović ovo iskustvo je bilo nezaboravno. Naglasio je da se planinarenjem on i Senjin aktivno bave oko dvije do tri godine. Ranije je išao na izlete, ali to, kaže, ne naziva planinarenjem.
Istakao je da je priča o najvišem vrhu počela i dolaskom koronavirusa te uvođenjem mjerama.
– Počeli smo sa usponima u Bosni i sa svim usponima, posebno više planine. Tako nam se razvila ambicija da želimo nešto više i teže da probamo. Onda smo rezervisali, preko jedne agencije iz Beograda, Mont Blanc. Uspon je trajao skoro sedam dana. Međutim, zbog koronavirusa odgođen je bio uspon, zato što u Italiji i u Francuskoj nije bilo moguće više od tri odnosno pet dana da se ostane – rekao je on.
Dodao je da je to razlog bio za odlaganje ovog događaja za ovu godinu. Međutim, opet se uspon iskomplicirao. Desila se promjena na ledenjaku te je s toga odgođeno.
– Glečer je počeo da se topi, zbog čega je svaka osoba trebala da ima jednog vodiča sa specijalnim licencama, koje agencija nije imala. Naime, odluka je bila tek donesena, jer se glečer počeo topiti preko dijela kojim se trebalo ići. Na kraju više nismo mogli. Brat i ja smo bili zaluđeni što su nas svi odgodili. Zato smo odlučili otići privatno o svom trošku, bez vodiča. Istražili smo čitavu rutu koja se zove Gute. Ovdje smo došli, 19. smo stigli u Šamoni, gdje smo prespavali jednu noć, a ujutru smo otišli tramvajem koji vozi na 2.330 metara, otprilike. Otuda počinje sam uspon na Mont Blank – rekao je Karamehmedović.
Ističe da im je do prvog doma trebalo oko 2 i po sata. Na terenu bilo je dosta kamenja, pijeska, ali nije bio, kako kaže, specijalno tehnički zahtjevan. Krš, najvećim dijelom je bio u donjem krajoliku. Nakon dolaska na prvog doma, nakon kraće pauze uputili su se u drugi dom.
Zahtjevan teren
– Prije toga bio je jedan vrlo zahtjevan teren koji je sigurno bio od najtežih dijelova, naravno pored završnog uspona koji je zahtjevao i tehničke i psihičke vrlo dobre predispozicije. Jedan dio koji se zove Okular smrti, gdje se odron dešava svakih 17 minuta, bilo je teško preći, jer je opasan. Često se dešavaju nesreće, tu je nagib planine oko 70 stepeni. Nakon što smo prošli teži dio i popeli se na vertikalni dio koji je bio tehnički zahtjevan do tog doma koji se zove Zid, došli smo u dom koji je na 3.830 metara. Zove se Gute. Onda smo se odmorili i spavali. Završni uspon je krenuo oko pola 3. Naravno svu smo opremu pripremili. Skoro pa smo spavali u opremi. Međutim, ujutru je uspon krenuo oko 2:30 sati i nakon 200 metara sjetio sam se da sam zaboravio ruksak u kojem je bilo hrane i odjeće – rekao je on.
Dodao je da je srećom Senjin imao hranu, tako da im je to bilo od velike pomoći.
Jak vjetar puhao
– Bio je mrkli mrak. Svi smo krenuli sa lampama. Hodali smo oko dva sata do kuće Spasa koja je bila na oko 4.250 metara, otprilike, gdje smo se kratko osvježili, ugrijali. Međutim, uvjeti su bili jako teški, vjetar je puhao, čak do 100 kilometara na sat u nekim trenucima. Baš je bilo teško popeti se. Čak je nekoliko grupa odgodilo odlazak, neki su se vraćali sa pola puta. Međutim, mi smo baš bili motivirani. Došli smo i imali smo veliku želju. Samo neki teži vremenski uvjeti bi nas mogli spriječiti – naglasio je on.
U međuvremenu su se upoznali sa dvojicom Francuza. Ističe da je veliku pomoć predstavljalo to što je njegov brat znao francuski jezik.
– To nam je pomoglo da nađemo rezervaciju u domu, što je vrlo teško, jer je uvijek puno. Stalno ima previše ljudi. Zbog toga zapravo nismo ranije ni mogli da se dogovorimo sa agencijom – istakao je.
Jak vjetar puhao
– Bio je mrkli mrak. Svi smo krenuli sa lampama. Hodali smo oko dva sata do kuće Spasa koja je bila na oko 4.250 metara, otprilike, gdje smo se kratko osvježili, ugrijali. Međutim, uvjeti su bili jako teški, vjetar je puhao, čak do 100 kilometara na sat u nekim trenucima. Baš je bilo teško popeti se. Čak je nekoliko grupa odgodilo odlazak, neki su se vraćali sa pola puta. Međutim, mi smo baš bili motivirani. Došli smo i imali smo veliku želju. Samo neki teži vremenski uvjeti bi nas mogli spriječiti – naglasio je on.
U međuvremenu su se upoznali sa dvojicom Francuza. Ističe da je veliku pomoć predstavljalo to što je njegov brat znao francuski jezik.
– To nam je pomoglo da nađemo rezervaciju u domu, što je vrlo teško, jer je uvijek puno. Stalno ima previše ljudi. Zbog toga zapravo nismo ranije ni mogli da se dogovorimo sa agencijom – istakao je.
Rupe u snijegu
Tokom uspona su opet sreli Francuze. Jedan od njih dvojice se nije osjećao dobro, te su mu pomogli da se popne zajedno sa njima. Kaže kako su morali kružiti, jer rupe u snijegu bile su toliko duboke da se dno nije naziralo, a neke su imale dno od 20 do 30 metara.
– Bili smo iscrpljeni, umorni. Svako malo brdo i nagib, postavili bi pitanje: “Je li ovo vrh?” Nakon tri sata od zadnje kućice Doma spasa došli smo do vrha. Napravili smo nekoliko fotografija i videozapisa. Bilo je toliko hladno da je moj brat, dok nas je fotografirao bez rukavice, možda oko minut i po, zapravo se smrznuo i sada mu trne prsti. Sreća, nije nam bilo oblaka i vjetra. Silazak je bio brži, jer nismo pravili skoro nikakve pauze. Bilo ih je, ali kratko su trajale. Potom smo stigli do tramvaja koji je posljednji bio u 16:30 sati. Vrh smo osvojili oko 8 sati ujutru. Oko 10 kilometara smo hodali. Super je bilo, ali je bilo teško i tehnički, fizički, posebno psihički – zaključio je Amer Karamehmedović za portal „Avaza“.
avaz.ba