Goraždanski heroji u bijelom: Okupili se zdravstveni radnici iz Ratne bolnice

U ratnoj bolnici tokom 1.336 dana opsade Goražda smrti su bile češće nego ikad, ali su uvijek pobjeđivali život i vjera u slobodu. Na ovakvim mjestima čuda zvana bosanski otpor bila su najvidljivija, a svjedoci tog vremena danas emotivni, nostalgični, dostojanstveni…

Iako je već 18 godina u zasluženoj penziji, medicinsku sestru Pašu Musabašić u krugu bolnice srdačno dočekuju njene kolege. Nevjerovatna energija još uvijek zrači iz žene koja je cijeli svoj život posvetila ovom humanom pozivu. Glavna sestra Doma zdravlja u Goraždu koji je početkom rata silom prilika pretvoren u Ratnu bolnicu preuzela je zahtjevnu ulogu glavne medicinske sestre bolnice, a dvoje maloljetne djece poslala na sigurno.

“Plakali su i pitali me ‘Mama, zašto nas puštaš same?’ Odgovorila sam ‘Ja sam na takvoj dužnosti, ja moram ovo da radim’. Srce mi se slamalo, ali tako je trebalo biti. Evo sad dok sam išla ovamo, sve mi je opet prošlo kroz misli, i rat i barikade i snajperi. Sjećam se sastanka koji sam imala sa sestrama kad nas je bilo 58, sutradan kad sam došla više nije bilo ni sastanaka ostalo je samo nas 13. Nismo imali ni pauze ni jela ni odmora, ništa nismo imali. Kao da smo utrnule na sve, morale smo raditi, pomagala nam je civilna zaštita, policajci..Donosili su nam čaršafe od kojih smo pravili zavoje. Radile smo sa građevinskim gipsom, nismo imali medicinski. Nismo imali ništa, ali smo uspjeli, bez vode, bez struje, bez krvi. Bez operacione sale pripremili smo prve zahvate kad su nam došli doktori sa strane. Ja sam toliko godina u penziji, a kao da sam jučer izašla kući da ručam pa da se vratim. Ne osjećam da sam udaljena i da me ne vole. Opet bih isto ovo uradila da trebam”, ispričala je Paša.

Eksplozija na odjelu

Primarijus dr. Fadil Jahić, ratni ljekar kaže kako je sa ove distance teško govoriti o tom vremenu. Ratna bolnica u Goraždu iako puna ranjenika bila je izložena svakodnevnom granatiranju.

“Svaki dan su pristizali ranjenici, svi zdravstveni i pomoćni radnici tada su bili u službi 24 sata. To je trajalo svaki dan četiri godine rata. Siguran sam da se naši sugrađani svega sjećaju, kako smo dali nemjerljiv dopronos u odbrani našeg grada i BIH. Ostala mi je zauvijek urezana scena tokom strašne ofanzive 1995. kada je ogroman broj stanovnika iselio na drugu stranu, dok je ratna bolnica bila na desnoj strani. Svi pacijenti i ranjenici su bili u bolnici tako da smo morali ranjenike skloniti u podrume i kotlovnicu, a odjeli su ostali prazni. Kada smo se vratili na ginekologiju tog trenutka pucao je tenk iznad Kolijevki. Uspjeli smo samo jedan metar da se sklonimo u pomoćnu prostoriju, a granata je eksplodirala na mjestu sa kojeg smo izašli. Niko nije bio ranjen, niko nije bio ni okrznut, izbjegli smo veliku tragediju”, ispričao je dr.Jahić.

Sadiju Demir, glavnu medicinsku sestru na odjelu hirurgije, a kasnije bolnice, ni lična tragedija koju je doživjela u rodnom Višegradu, nije spriječila da se prijavi na dužnost odmah po dolasku u Goražde.

“Nismo ni bili svjesni posla koji smo obavljali za vrijeme rata, nismo imali radno vrijeme, nismo imali plate, niko nije pitao koliko će ostati da radi i kad će plata. Mi smo ovdje bili iz patriotizma, nesebično se boreći za svaki život ranjenika koji su dolazili sa terena. Bili smo ponosni kad možemo pomoći ljudima u nevolji. Radili smo golim rukama, bez rukavica, nismo razmišljali ima li ili nema, imali smo srce i dušu i želju da pomognemo ljudima koji nas brane negdje na tim brdima”, kaže Sadija.

Prave vrijednosti

Hajra Mutapčić, medicinska sestra sa odjela ratne hirurgije danas živi u Sarajevu, ali je sretna što se može priključiti kolegama iz rata.

“Savkog septembra ćemo se okupljati. Jeste potresno, ali moramo to obilježiti. Pamtimo ono što smo bili”, kaže Hajra.

Manje je poznato da se aktuelna direktorica Zavoda za javno zdravstvo BPK Goražde dr.Medina Bičo, u početku rata prijavila kao dobrovoljac za rad u ratnoj bolnici.

“Imala sam 15 godina i bila sam maloljetna, ali željela sam da pomognem. Radila sam kao pomoćna sestra. Imali smo mnogo ranjenih boraca i građana, uslovi su bili teški, ali smo dali najbolje od sebe spašavajući živote. Bilo je to traumatično iskustvo, ali na tom mjestu sam naučila o ljudskim vrijednostima. Tu sam zavoljela medicinu i to mi je postala profesija. Opet bih učinila isto”, kaže dr.Bičo.