RTV BPK
Goražde će prvi put ove godine obilježiti Dan sjećanja na ubijenu djecu ovog grada u periodu 1992. – 1995. Vlada BPK Goražde ovim povodom proglasila je 14.maj danom žalosti na području cijelog kantona.
Cilj obilježavanja 14. maja kao Dana sjećanja na ubijenu djecu Goražda u periodu 199. – 1995. godina je odavanje počasti ubijenoj djeci, ali i poštovanja ranjenoj djeci, nedužnim žrtvama rata na prostoru Goražda u periodu agresije. Ovim povodom u nedjelju u 12 sati bit će otvorena izložba skulptura pod nazivom “Majka” autora Jakuba Hubjera, dok je u Maloj Sali Centra za kulturu planirana javna tribina u organizaciji Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Prema službenim podacima, u periodu agresije u Goraždu je ubijeno 149, a ranjeno 428 djece. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava 2015.godine objavio je knjigu “Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992.-1995.” čiji je autor dr.Muamer Džananović, a u kojoj su, između ostalog, predstavljeni identiteti i okolnosti zločina za 548 ubijene i ranjene djece u Goraždu. Prvo masovno ubistvo djece u Goraždu desilo se 14. maja 1992. u bivšoj ulici Sandžačkih brigada. U tom zločinu ubijeni su Selvira Suljović i Mirsad Ćulov, oboje rođeni 1976. godine, a ranjeno je nekoliko civila, među kojima i Selvirin brat Saudin (9) i njen otac. Samo u maju 1992. godine ubijeno je devetero, a ranjeno 17 djece. Tokom 1992. godine ubijeno je 49, a ranjeno 177 djece.
Najviše djece ubijeno je i ranjeno tokom mjeseca aprila 1994. godine, za vrijeme operacije Zvijezda 94 VRS na Goražde, koja je i počela ubijanjem i ranjavanjem djece. Od 20 ubijene djece za vrijeme te operacije prvi su 30. marta 1994. ubijeni 11-godišnja Medisa Zukić i njen osmogodišnji brat Haris, koji je umro dan poslije od posljedica teškog ranjavanja. Osim 20 djece ubijene u toj operaciji, za nešto manje od mjesec dana koliko je trajala ranjeno ih je 53.
Posljednje ubistvo se desilo 20. augusta 1995. godine, kada su ubijeni Selvedina Džafović (7), Armin Buljubašić (3) i njegova tetična Šejla Užičanin (7).
Zločinci su djeci oduzimali pravo na život, teško ih ranjavali, uništavali im domove, uskraćivali pravo na obrazovanje, hranu, vodu, struju, te čak sprječavali i da ih dostojanstveno sahrane.
Dokumenti objavljeni u knjizi potvrđuju činjenicu da status ‘Sigurne zone UN-a’ Goraždu kao ni drugim nije značio ništa.
U svom istraživanju dr. Džananović je dokazao da je 57 posto ubijene djece u Goraždu muškog spola, da su ubijana djeca svih uzrasta, dok je 40 posto ubijene djece je predškolskog uzrasta. Više od 98 posto djece je bošnjačke nacionalnosti, a najveći procenat ubijene djece je ubijen je od 12 do 18 sati (47 posto), kada je agresor jasno vidio i znao šta mu je cilj. Također, prema načinu izvršenja zločina, najveći procenat djece ubijen je granatiranjem (71 posto), a 31 posto djece je stradalo u masovnim ubistvima jednom ili dvjema granatama.
Na spomen-obilježju u centru Goražda ispisana su imena ubijene djece, no nalogodavaci i počinitelji masovnih ubistava za organe gonjenja ni toliko godina poslije nisu dostupni. Optužnice i sudski procesi su izostali.
E.Aganović