Pravo na sreću

Postoji neki nadmeno arogantni manir u Sarajevu, a vjerovatno i u mnogo većim sredinama koje mogu sebi dozvoliti kosmopolitsku nadmenost, da kad želiš poniziti ljusko biće ili mu pokazati da nije vrijedan tvoje dragocijene pažnje koju trošiš na izučavanje mnogo umnijih bića ili pojava, postaviš javno pitanje „Ko je taj?“ ili „Ko je to?“. Pikantni začin takvom pitanju koje naglašava stepen nonšalancije u tvom držanju je da pitanju dodaš „Ba“ ili izvrneš u šatrovački “Jeko ba to“. I eto ga rečenica koja te popela na tron osobne superiornosti nad drugim bićem. Naizgled vrlo bezopasan put, ali u širem društvenom kontekstu put kojim se na individualnom nivou posadi sjeme nejednakosti, stigmatizacije i nehajnog ponižavanja osobe za koju ti smatraš da nije zaslužila medijsku ili bilo kakvu pažnju javnosti, više od tebe. Ili nekog drugog koji ti je po životnom stilu, profesiji ili prosto interesima zanimljiviji ili bliži. Ovaj manir se lijepo zrcali  kao i svaka osobina ili postupak roditelja na djecu čineći tako da nekolicina snažnih, lijepih, bogatih, uspješnih ili popularnih u neosvijetljene ćoškove gurnu sve one drugačije klince koji se teško uklapaju i ne znaju kako privući pažnju na sebe, a opet posjeduju pregršt talenata, posebnosti i neobičnosti kao i svako dijete uostalom, a koji ih čine jedinstvenim. Možda baš i vaše dijete jednom završi u tom ćošku gdje će ga strpati rečenica „Jeko ba on/ona“ jer nismo znali prekinuti nadmeni niz. Ja jesam par puta i onda dobijem loše glumljeni izraz naivnosti, otvorene oči uhvaćenih u laži, podizanje ramena i pravdanje: „Ali nee, ne znam fakat“. Jasno je da se radi o znanju, a da je ne hinjeno neznanje potreba da se osoba o kojoj je riječ ponizi odlukom da joj se dodjeli anonimnost.

Istina je s druge strane, da je vrijeme društvenih mreža učinilo da su mini zvijezde na svojim profilima, te da često osobe koje nemaju potencijal ili njeguju vrlo devijantne navike kao što su vrijeđanje, omalovažavanje, seksizam, skriveni body shaming, (a navike su ovisnosti) postale content kreatori koji oblikuju trendove, mišljenja, pa čak i politiku, a to je vrlo opasno jer njihova moć ne korespondira sa znanjem o svim temama kojih se uhvate, te je baš zato važno ostati budnim i informisanim i vrlo kritičnim prema određenim diktaturama na internetu.

Ovih dana aktuelna tema na portalima u domeni trača je udaja Mahire Amiš. Ko je Mahira Amiš upitali su se mnogi iz potrebe da pokažu kako je ta žena nedostojna njihove pažnje uprkos činjenici da ona ima 122 hiljade pratitelja na društvenim mrežama, te da je bila česta gošća na televiziji i u podcastima. Ja ne poznajem Marihu Amiš i nas dvije živimo u onim pažljivo odvojenim svjetovima koji podsjećaju na naivnu teoriju skupova kao kolekcija apstraktnih pojmova koji se smatraju cjelinom. Ona vjerovatno ne zna ko sam ja, ali ja znam ko je ona, jer me zanimalo. Jer me zanimaju ljudi pogotovo oni koji žive u drugim i drugačijim konceptima života od mog. To je priroda mog posla. Arheologija duša, detektivski rad potrage za čovjekom.

Ne za idejom. Prosto za ljudskim bićem, njegovom biografijom, strahovima, željama, traumama, nadama i životnim ciljevima. Istraživala sam njenu priču još jako davno, jer volim dobre priče. Mahira je pozornost javnosti dobila njegujući supruga Eseda koji je bolovao od multipla skleroze. Nosila ga je na krhkim leđima, kupala, presvlačila, hranila, izvodila i vodila, čak do daleke Mekke. S njim je njegovala i podizala djecu. I sve vrijeme se smijala. Zarazno, promuklo, šeretski i inteligentno. U dobru i zlu, kaže se pred matičarem prije rezanja torte, prvog plesa uokvirenog dimnom zavjesom za fotografisanje, i često u toj sveopćoj euforiji i sreći, ta rečenica se podrazumijeva. U dobru i zlu zna biti teško kada zlo dođe u vidu bolesti partnera, kredita, neimaštine, bolesti djeteta… Znam mnoge supružnike, doduše češće, mnogo češće muškarce nego žene (to je samo moja lična statistika, ne činjenica), koji su pred zlom pobjegli. Ostavljajući žene same na kemoterapiji, s djecom kojoj treba dodatna njega… Opet, mnogi su ostali. Postoji u Bosni i Hercegovini ta tradicija hizmeta bolesnog člana porodice bilo da je u pitanju roditelj, svekar ili svekrva, partner ili partnerica, pa čak i tetke ili dalja rodbina. Mahira je postala simbol tog hizmeta koji se obavlja u tišini, u dnevnim rutinama protkanim bolom i tugom zbog osobe koja pati, ali i ljubavlju kojoj ništa nije teško. I svi oni koji su ustajali noću, mijenjali pelene, čistili dekubitis, vodili ljekarima, nosili se sa komplikovanim zdravstvenim sistemom, prepoznali su se u Mahiri, ona je postala simbol zajedničke hrabrosti i snage. Osim toga Mahira je i vjernica i religiozna, te je kroz svoje javno djelovanje dolazila i dolazi do duša stotina vjernica kojima je trebala emotivna podrška, ali nikada nije, ili pardon, ja barem nemam tu informaciju, dužnost skrbi oko muža pripisivala vjerskom zakonu koji ženu na to obavezuje. Prosto se vodila jedinom moći koja može dati snagu za takvu skrb, a to je ljubav.

A onda je Esed umro i ona je ostala udovica. Udovica sa stečenom pozornošću javnosti, a pozornost je opasna igračka ako se ta pažnja ne umije voditi. No, Mahira je ostala dosljedna svojim, rekla bih prije svega, načelima dobra, promovišući stavove i vrijednosti kojima je kao vjernica odana. A onda se odlučila udati. I to je postala vijest. Jasno je da izborom da budete izloženi javnosti svakodnevno stavljate pred masu i svaku svoju intimnu odluku te se morate pripremiti da će vas plebejski red klevetati, vrijeđati i ciljano uništavati, jer znate…,  patnja se na ovim prostorima naviknutim na poziciju žrtve jako cijeni, ali se sreća ne oprašta. Kao ni ljepota. A Mahira je lijepa, neodoljivo lijepa.

No, iako je bilo očekivano da će napadi i moralisanja biti mnogo okrutniji, prijatno me iznenadila činjenica da je na vijest o njenoj udaji bilo mnogo više dobronamjernih komentara nego onih malicioznih i toksičnih. Nemalo prije njene svadbe sasuta je salva uvreda na pretučenu ženu u Ljubuškom. Nad monstruoznim audio snimkom njenog plača i preklinjanja da je ne ubije, smjenjivali su se okrutni Frankeštajni analizirajući da li je ta histerija zaslužila batinanje dok su portali smišljeno vijesti o novom potencijalnom femicidu kitili fotografijama našminkane i retuširane žene žrtve, šaljući skrivenu poruku da je botoksirana, plitka, pretjerano našminkana i pohlepna. Ko ima pravo  komentarisati šta je neka žena zaslužila a šta nije? Da li je na Balkanu čestitost žene mjerena samo količinom patnje koju je spremna podnijeti? I nije li to arhetipska sjenka s kojom se sve nosimo bez obzira kojem skupu pripadamo? Nismo li negdje u genomu ponijele da moramo podnijeti i moći, trpiti i žrtvovati se da bi bile više poštovane u društvu? Da bi nam društvo dozvolilo da budemo srećne.

Ipak negdje svojim neprikosnovenim autoritetom pred svojim pratiteljima i publikom koja je prati, Mahira je uspjela promijeniti jedan mali, ali važan dio društva, ženski, koji je desetinama odgovora i lijepih želja stao kao vojska Amazonki ispred primitivnih i zavidnih opaski onih koji su joj spočitavali pravo na sreću u novom braku. U društvu gdje se ženski glas nikako ili jako malo čuje ili se uglavnom koristi za tepanja ili podilaženja muškarcu, jako je važno poslati poruku svim onim djevojkama i djevojčicama do kojih teško dolaze feminističke teorije, ali dolazi Mahira, da imaju pravo na vlastiti izbor i sreću.

Nisam sigurna, kažem suprugu, uz nedeljnu jutarnju kafu, dok mu prepričavam temu o kojoj želim pisati, da bih se ikada ponovo udala. Ne zato što to smatram nemoralnim ili izdajom, već prosto ne bih imala ni snage ni hrabrosti ponovo s nekim graditi dom, brusiti navike, praviti kompromise i očekivati još veće prema meni, ali iznimno cijenim ljude koji daju ljubavi drugu veliku šansu.

Šutimo minut.Oboje mislimo isto…, kako je zapravo strašno i surovo doživjeti neminovni  gubitak partnera u svakom životnom dobu. I onda se sjetim jednog Mahirinog statusa koji mi je u ovoj izazovnoj godini u kojoj sam se suočila s gubitkom i teškom bolešću ljudi koje volim više od sebe, mnogo puta pao na pamet kao esencija svake duhovnosti, a glasio je Elhamdulillah  zbog svih nedaća koje su me mogle snaći, a nisu me snašle. Eto, to je ona. Mahira. Za duhovite koji se kao pitaju „Je ko ona“.

 

moon.ba