RTV BPK
Kako je kazala promotor knjige, koja je održana u Biznis centru u Goraždu, ovo je vrijedno djelo, autobiografska knjiga 37 autora, predstavljena s 41 pričom o željama, uspjesima, problemima, individualnom i porodičnom životu. Iskreno, emotivno, prevazišli su očekivanja koja smo imali radeći kroz “Male radionice novinarstva”, jer ovo nisu samo informativni tekstovi, već rijetke, istinite izjave o stvarnom životu osoba s psihomotoričkim i senzornim teškoćama. Bila je to prilika da se međusobno upoznaju, čuju jedni druge i budu uvaženi kroz razmjenu mišljenja – kazala je Švrakić
Knjiga je dio novog projekta Saveza Porodica, način života i želje djece/osoba s cerebralnom paralizom i drugim teškoćama, uz podršku Grada Sarajeva, a planirano je da se u svih pet gradova autora organiziraju promocije gdje će posebno biti afirmirani autori toga grada.
Jedan od pet gradova je i Goražde i pet autora čije priče objavljujemo, kako bi našim čitateljima približili život osoba sa cerebralnom paralizom i drugim poteškoćama i kako i na koji način se oni bore, i pored svih teškoća kroz koje prolaze ipak ostaju vedri i nasmijani puni elana i želje za životom.
Mirsada Ćulov
VISOKO PODIGNUTOG ČELA
Ja sam Mirsada Ćulov i sretna sam jer u sebi nosim vjeru u ljude, želju da im pomažem, nosim snagu kojom, uz pomoć prijatelja, uklanjam prepreke u naumu da ostvarim svoje ciljeve koje sam planirala. Nosim energiju koja me drži uspravnom, u inat i uprkos svim nevoljama, izazovima i preprekama. Najvažnije za mene, mislim da nosim dobrotu koja me čuva da budem jaka i uporna, nosim osmijeh, koji je moja zakletva i zastava. Ponosna sam kada drugi za mene kažu da sam žena koja uprkos teškoćama ruši sve predrasude i stereotipe, snagom volje i voljom snage.
Ponosna sam što više od dvije decenije nosim u srcu Udruženje oboljelih od cerebralne paralize i distrofije u Goraždu i što sam dio ukupne priče o borbi za prava OSI u Federaciji i Bosni i Hercegovini. Ponosna sam što imam mnogo dragih prijatelja, osoba s teškoćama, ali i prijatelja koji pomažu nama u ostvarivanju ciljeva. Uvijek sam nastojala da budem snažna podrška roditeljima djece sa s razvojnim teškoćama, školarcima, adolescentima i starijim osobama s teškoćama zalažem se za poboljšanje života osoba s teškoćama.
Naš mali prostor u kome djeluje naše Udruženje ima mnogo topline i dobrote. Sretna sam što svakog dana tu toplinu i dobrotu dijelim sa svima ostalima …To je naša druga kuća koju volimo iskrenom ljubavlju i ja u tu ljubav ugrađujem u moj dio…
Izabrala sam da se bavim humanitarnim radom i nikada se zbog toga nisam pokajala. Često nas, osobe s teškoćama, posebno u medijima, nazivaju herojima. Jesmo li zaista heroji?. Mi smo samo obični ljudi koji traže svoje mjesto pod suncem.
Oov je moja kratka priča, a svako od nas mogao bi napisati roman. Moj roman bi imao naslov : HRABROST!
Hamdija Gabela
RESPEKT DO PODA
Nakon devetogodišnjeg liječenja cerebralne paralize u Beogradu, vratio sam se u svoj rodni grad Goražde. Od perioda pa do danas svi me poznaju, neko lično neko izviđenja.
Vozim skuter namijenjen osobama s invaliditetom ( OSI ). Redovni sam član našeg udruženja od samog osnivanja. U ranijim godinama sam bio vrlo aktivan u udruženju, a sada nešto manje zbog zdravstvenih problema. Član sam Upravnog odbora Udruženja, također sam bio član Osnivačke skupštine Saveza udruženja osoba s cerebralnom paralizom FBiH.
Svoju nadarenost, pozitivu, ideje i inicijative prenosim na sve članove udruženja kako bi došli do najboljih rješenja koje bi nam garantovale bolju budućnost i prosperitet za sve.
Dugo razmišljam da pišem o svom životu i mislim da je ovo momenat. Za osobe s cerebralnom paralizom jedan od najtežih momenata je gubitak roditelja. Živio sam sa svojom starom majkom. Pošto je pred kraj života bila slabog zdravlja razmišljao sam o tome kako ću dalje bez nje kroz život. Sestre i brat su uvijek vodili računa o nama i činili sve kako bi se mi osjećali sigurno i davali nam toplinu svojim prisustvom.
Majka je preselila prije više od dvije godine, a tih prvih dana živio sam u neizvijesnosti gdje ću od sada boraviti. Zvali su me iz udruženja nakon dženaze moje stare majke, ali nisam bio u stanju prenijeti prava osjećanja koja sam u tom trenutku potiskivao od samog sebe. Boravio sam u tim teškim danima kod brata kada je moja starija sestra rekla da će cijeli život posvetiti meni. Brat i druga sestra su mi također potvrdili sestrine riječi što se kasnije ispostavilo. Dolaskom u stan nazvao sam telefonom Seku Mirsadu koju od uvijek tako zovem da sam u svom stanu. Želio sam da joj saopštim radosnu vijest da ostajem u stanu sa starijom sestrom. Imao sam osjećaj da je svim članovima udruženja laknulo zbog toga.
Imati sestru najstariju u porodici koja je spremna ostaviti svoju kuću, svoga muža i djecu i doći da živi sa svojim bratom u njegovom stanu i brinuti o njemu. Zar to nije sestra za respekt?
Oni žele da ja živim u svojoj kući, da imam komociju i da se ne ustručavam i suzbijam u njihovim kućama, ma koliko u njima imao komfor. Željeli su sve troje da sam domaćin u svojoj kući, u što sam se i sam uvjerio.
Sestra je imala zdravstvenih problema u tom periodu, kao i njen muž, ali ipak sam ja bio prioritet kako za nju, tako i mog brata i mlađu sestru. Mlađa sestra je povremeno mijenjala stariju da ode obići porodicu u Sarajevu. Njihova djeca su odrasla i imaju svoje porodice, koje im također pružaju beskrajnu ljubav.
Ja naravno, i dalje tugujem za svojom majkom, ali sam u svakom slučaju zadovoljan sa svojim životom, pažnjom svojih sestara i brata. Brat je podrška iznad svega i kad osjetim potrebu za dodatnom pomoću on nesebično daje svoj doprinos u bilo kom segmentu. Pored njihovih životnih poteškoća uvijek nađu vremena kako bi moj život učinili što boljim. Želim samo da istinski iz sveg srca ovom prilikom onim osobama koji su zaslužni za moju sreću poklonim respekt do poda.
Medina Ferhatović
SLIJEDIM SVOJE PRINCIPE
Moje ime je Medina Ferhatović i imam 27 godina. Rođena sam početkom novog mira i spletom okrutnih okolnosti. Kao maloj bebi dijagnosticirali su mi cerebralnu paralizu. Moj čitav život je borba da budem bolja sebi i drugima oko sebe. Sa osmjehom na licu je sve bolje.
Pored moje dijagnoze, ipak sam završila redovno osnovno i srednje obrazovanje, a poslije sam radila kao kasirka u jednom lokalnom restoranu brze hrane i u radionici “životna pomoć”. Osoba sam koja za sebe smatra da je društvena, komunikativna i željna upoznavanja novih ljudi i širenja vidika, tako da sam završila dodatno kurseve engleskog jezika i informatike.
Prepreke, fizičke i psihičke u malom prelijepom gradu u kojem živim ne daju puno prostora za razvoj i rast osoba s teškoćama, ali ipak druženja sa mojim drugarima na trenutak zaboravim da imam dijagnozu. Pokušavam da uživam u svakom momentu svog života i da se osjećam korisno, pa tako svoju kreativnost izražavam pravljenjem narukvica.
Kad bih opisivala sebe kroz citate, bio bi to citat od Leonarda Da Vinčija koji glasi: “ Volim one koji se smiju u problemima, koji iznalaze novu snagu u teškoćama, te postaju još hrabriji. U takvim uslovima uskogrudni posustaju, ali oni čija su srca čvrsta, čija savijest opravdava njihova djela, su spremni da slijede svoje principe do smrti.”
Armin Zec
CENTAR MOG SVIJETA
Zovem se Armin Zec, rođen sam 23. 01. 1984 u Foči. Osnovnu i srednju školu sam završio u Goraždu. Iako sam osoba sa invaliditetom 90% imao sam želju da radim. Nažalost nisam dobio priliku da radim sve dok nije počela sa radom naša radionica “Životna pomoć”
Radionica zapošljava OSI. Iskren da budem kada sam dobio posao u radionici bio sam jako sretan što mogu raditi i živjeti od svog rada.
U radionici sam stekao jako dobre prijatelje i upoznao sam svoju suprugu i iz naše ljubavi dobili smo kćerkicu, koja ima četiri godine. Ona je postala centar mog svijeta i razlog da se borim i stvorim sve što nam je potrebno za sretan život.
Moja priča je dokaz da i mi možemo sve kao i drugi. Ne želimo niko da nas žali, samo da nam se da prilika da se dokažemo.
Erna Grabovica
ŽIVOT IDE DALJE
Ja sam Erna Grabovica, rođena sam i odrastam u jednom malom gradu Goraždu. Svoje osnovno i srednje obrazovanje sam završila u Goraždu. Poslije završene srednje škole htjela sam da upišem ili fizioterapiju ili Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek za historiju, međutim sudbina je imala drugi plan.
Neposredno prije završetka srednje škole sam saznala da bolujem pd multipleskleroze. Mogu slobodno reći da je to bio jedan od najtežih dana u mom životu. Sama spoznaja da sam oboljela sa svojih 18 godina je teška, ali nisam dopustila da ovlada sa mnom. Ne mora značiti ako ja imam tu bolest da je život stao.
Uprkos dijagnozi, ja 13 godina aktivno igram folklor, član sam ansambla narodnih igara i pjesama CZK Goražde.
Nastavila sam samouvjereno da koračam i živim, da se ne opterećujem u vezi mog zdravstvenog stanja. Jedna od dobrih stvari u mom životu jeste što radim kao asistent u Udruženju oboljelih od cerebralne paralize i mišićne distrofije u Goraždu. Prezadovoljna sam, jer je Mirsada ( predsjednica udruženja ) osoba koja djeluje pozitivno na mene i posmatrajući nju razvijam svoje samopouzdanje i učim kako da se borim.
U ovom udruženju upoznala sam dosta osoba s teškoćama i zaključila da su takve osobe uglavnom bez zlobe sa velikom dušom. U udruženju se osjećam pozitivno i raduje me druženje sa članovima gdje sam uposlena. Raduje me svaka pomoć koju pružim članovima, jer na taj način pomažem i sebi.
rtvbpk.ba