Ko je bio Šukrija Kukavica?

Piše: Benamin Imamović

Ulica u kojoj sam rođen, i gdje u rodnom listu piše Ulica Šukrije kukavice br 7, je ulica starog dijela grada ili najstarijeg – modernog naselja od 17. i 18 vijeka. Ulica u kojoj su rođeni mnogi poznati Goraždani još dok se zvala Strossmayereva ulica prije II svjetskog rata.

Roditelji

Kćerka Mula Agana Hadžića Zahida, je rođena 1890. a negdje piše 1895. Udala se za Smail efendiju Kukavicu, koji je bio zet Mula Agana Hadžića. Smail efendija Kukavica je isto tako radio kao vjeroučitelj i efendija u mejtefu u današnjoj ulici Šukrije Kukavice, kao i Agan Hadžić. Smail efendija Kukavica imao je kuću na mjestu današnje kuće Sulja rahmetli Kajgane, koja je porušena i napravljena današnja od strane SUBNOR-a, do 1957. godine. Smail efendija Kukavica i kćerka Mula Agana Hadžića, Zahida imali su sinove: Izeta i Šukriju Kukavicu, po kome ova najstarija mahala i Strosmajerev sokak-ulica nosi ime.

Majka Izeta i Šukrije kukavice Zahida je ostala udovica 1919. godine, a tada su Izet i Šukrija bili djeca. Da bi se odgajali i školovali, njihova majka je radila šnajderske-krojačke poslove.

Kukavica Izet se rodio 1912. Imao je troje djece iz dva braka, Almasu udato Kajgana, te Meliku i Braca. Završio je šnajderski zanat, jer ga je majka Zahida dala da uči ovaj zanat i bio poslije II svjetskog rata direktor Alhosa, gdje je i zaradio penziju, a umro je po riječima njegove kćerke Almase (Kajgana) u 80. godini života 1992.

Šukrija Kukavica, fudbal, gimnazija

Šukrija Kukavica se rodio 1913. u Goraždu. U Strosmajerevom sokaku. Prije drugog svjetskog rata bio je fudbaler. O tome je nešto govorio rahmetli Husein Vrana, koji govori: “Sve je počelo davne 1920. kada sam kao đak gimnazije u Sarajevu vidio prvi puta loptu. Došavši na raspust zajedno sa: Šukrijom Kukavicom, Fahrom Baščelijom, Srđanom Kosoričem, Borom Milićevićem, Nikicom Tanaskovićem osnovali smo fudbalski klub GOŠK 1922. godine. (Goraždanski List, 8. sept.1983. br 40, str. 8.) Igrali su skupa u Gošku, ali kasnjie.

Kao učenik jedne od Sarajevskih gimnazija (1922. Druga muška gimnazija, a od 1924. Druga muška realna gimnazija ili je bio đak Prve gimnazije 1922–1925., koja mijenja naziv u Prva muška realna gimnazija 1925–1953) igrao je u sezoni 1929/30 za Sarajevsku Slaviju na poziciji halfa (half linija-nekada) U tom periodu: „Tridesetih godina XX vijeka sve veći broj učenika stupa u SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije). Organizuju se kružoci na kojima se raspravlja o aktuelnim zbivanjima, te čita socijalna i marksistička literatura. Učenici se povezuju sa vršnjacima iz drugih škola”.

Geodezija, i pruga Ustiprača-Foča

Poslije gimnazije upisuje fakultet geodezije (kako su mi rekli njegovi članovi familije u Goraždu) kojeg završava do 1935. godine. Međutim, u geodetskom glasniku SRBiH br. 19 od 1981. stoji sljedeće: „Geometri između dva svjetska rata svoje školovanje završavali su u Geometarskom odsjeku srednje tehničke škole u Beogradu – jedine u staroj Jugoslaviji. A namještenje se dobijalo odmah nakon školovanja“. Znači, po končanju školovanja, počeo je odmah raditi u Goraždu. Službovao je u Goraždu: ili opštinskom ili sreskom Odjeljenju za katastar.

Tada je angažovan na projektu (projektovanju) izgradnje uskotračne pruge Ustiprača-Goražde-Foča. Kao inžinjer geodezije ili geometar, koji je imao zadatak da snimi trasu, koja se kasnije ucrtala kao buduća trasa pruge u skice i karte. A možda je bio i u Odboru za izgradnju pruge Ustiprača – Foča koju su gradile Jugoslovenske željeznice Kraljevine Jugoslavije.

Još u tom peridou (period gimnazije u Sarajevu) je pripadao naprednoj generaciji, koja je bila vođena idejom promjena u društvu od možda 1937. sa uglednim građanima poput Mehmedalije Fazlagića, dr. Sabrije Karamehedovića.

Pa ovaj glasnik u naslovu “Narodni heroji i pali borci i geometri iz SR BiH“ nastavlja: “A kada je trebalo svi zajedno smo se sa slobodoljubivim snagama, pod rukovodstvom Partije i SKOJ-a dizali protiv fašiziranih režima nenarodne spoljne politike… Zbog toga nije ni čudo što su skoro svi geometri stali u redove NOB-a, što su se u njoj borili požrtvovano i hrabro i što su svoje živote dali za oslobođenje od fašističkih zavojevača i istinski slobodu naroda…“

Narodno oslobodilački pokret, KPJ i II svjetski rat

Uključuje se u antifašističku borbu i KPJ i do 1941. godine učesnik je NOR-a. Tada po riječima Almase Kajgane, “govorili su mu da ne ide u rat, ali on je odlučio, i od tog momenta gubi mu se svaki trag“.

U toku rata dospijeva u Hrvatsku gdje se priključuje formiranju brigade Braće Radić dne. 4 IX.1943. i postaje ‘informativni oficir’ – obavještajac ove Udarne brigade, koji je 29. XII 1943. izvijestio svoj Štab o stanju i razmještanju posade grada Varaždina. Gdje je u uvodu napisao: “Danas sam izvješten o brojnom stanju i razmještaju posade grada Varaždina na dan 25. XII 1943. Godine.”, gdje je detaljno opisao snage i raspored neprijatelja.

Odlazi u Srbiju, u Kragujevački kraj, gdje je po riječima Razije, Almase i Nurudina poginuo. Nikad se nije saznalo šta je sa njim bilo, i gdje je sahranjen. Tako, od 13. augusta 1943. nije više među živima. Imao je oko 30 do 31 godinu života.

Od 1946. godine…

A s obzirom da se radi o čovjeku čije je porijeklo iz Strossmayerova sokaka, i vjerovatno po zaslugama, odlučuje se: da se ovaj sokak poslije II svjetskog rata, po Rasimu S. Živojeviću tek početkom 1960-tih, imenuje u ulicu Šukrije Kukavice. Međutim u encikopediji „Ko je ko u Jugoslaviji“ ova ulica se pojavljuje 1951. godine, koja svoje ime nije promijenila ni poslije 1995. godine.

Kada je tačno Strossmayerova ulica dobila naziv – ulica Šukrije Kukavice, nemam pouzdanih podataka. Vjerovatno su tadašnja vijeća na nivou Narodnog odobra opštine Goražde (doba Kraljevine Jugoslavije) donijele – usvojile odluku da Strossmayerova ulica nosi naziv ulica Šukrije Kukavice.

Epilog/naslijeđe:

Iako je tih tridesetih godina s početka 20. vijeka u Goražde bilo trgovačko, zanatsko i uslužno mjesto, dolazi do afirmacije pojedinih školovanih građana Goražda, za koje se ne može baš reći doslovno da su elita tog i tadašnjeg društva (iako su možda spadali u takve, ali se nisu isticali previše). Ali kao školovani ljudi, obezbijedili su da se rađa/ju ideja/e za neko novo društvo.

Time je i Šukrija Kukavica kao jedan iz te plejade ljudi, umnogome bio zaslužan da se tada: ne samo razvija željeznički saobraćaj i život uopšte, već traga idejama za novo društvo, uvidjevši da tadašnje društvo već stagnira (Iako je Goražde bilo od cca 1935. u fazi razvoja). To će se pokazati od 6. aprila 1941. godine i u narednom periodu kada se isti priključuje antifašističkoj borbi, i u toj borbi “daruje” svoj život 1943., za ono što se uživalo od maja 1945. do maja 1992. godine.

Novina Glas Goražda