Finansiranje Sigurnih kuća i dalje nestabilno, zakon o nasilju u porodici mrtvo slovo na papiru

25. Februara 2024. Bosna i Hercegovina

Nakon užasnih ubistava žena, koja su potresla Bosnu i Hercegovinu, ali i region, posebna pažnja je bila posvećena zaštiti žena i Sigurnim kućama koje se bore za opstanak.

Data su obećanja o usvajanju Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, poboljšanju zaštite žrtava nasilja. Sigurne kuće su dobile jednokratne isplate, ali dugoročno problem se nije riješio i nevladine organizacije koje vode Sigurne kuće ponovo su primorane da se snalaze kako bi obezbijedile smještaj žrtvama nasilja.

Mubera Lemeš iz Fondacije lokalna demokratija, koja vodi Sigurnu kuću na području Kantona Sarajevo, rekla je za Klix.ba da je ova kuća i ranije bila u najpovoljnijem položaju kad je u pitanju finansijska situacija jer je jedina koja ima stopostotno finansiranje smještaja korisnica.

“Nama je za smještaj korisnica obezbjeđeno 100 posto sredstava što nije slučaj ni u jednoj drugoj Sigurnoj kući u Federaciji BiH, ali to su i dalje nedovoljna sredstva za održavanje kompletne Sigurne kuće kao ustanove jer imate jako puno drugih troškova za koje smo morali obezbjeđivati novac. Tako da donacije i interventna sredstva koja smo dobili u proteklom periodu od gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić, Općine Centar i drugih bila su značajna podrška našem radu. Mogli smo obezbijediti nešto što nam je bilo potrebno. Na primjer promjenu elektroinstalacija, inventara itd. Jer mi za to nemamo sredstva, imamo sredstva samo za smještaj korisnica”, rekla je.

Jasna Zečević, predsjednica organizacije Vive Žene koja vodi Sigurnu kuću u Tuzlanskom kantonu, kazala je da je Sigurna kuća uvrštena u javne budžete što je za njih od velikog značaja, ali da finansiranje i dalje nije stabilno.

“U budžetu Grada Tuzla uvršteni smo sa 60.000 KM, Kanton Tuzla učestvuje sa 114.000 KM Ovaj iznos je predstavljao udio od 30 posto budžeta Sigurne kuće 2018. godine. Dakle, bez povećanja u odnosu na inflaciju. Ostale općine Kantona Tuzla, ne sve, učestvuju u skladu sa svojim mogućnostima, od jedne do pet hiljada maraka, ali u odnosu na javne pozive i raspoloživa sredstva. Dakle, nikada nije sigurno koji iznos će odobriti”, rekla je.

Ona je poručila da ono što još nije uređeno, a postoji inicijativa ministra Delića, jeste stabilno finansiranje Sigurnih kuća.

“Još uvijek se sredstva planiraju i dodjeljuju po javnom pozivu. U procesu je izrada/revizija Zakona o zaštiti od nasilja FBiH koja bi trebala da uredi ovo pitanje i da konačno, 11 godina nakon donošenja prvog zakona, uredi stabilno i sigurno finansiranje Sigurnih kuća u Federaciji. Problem finansiranja Sigurnih kuća jednostavno ne bi uopće trebao da postoji u zemlji koja je prije više od 10 godina ratificirala Istanbulsku konvenciju, donijela zakone o zaštiti od nasilja, ali dalje od toga ništa nije uradila”, rekla je.

Jasna je naglasila da sve što je do sada urađeno po pitanju zaštite žrtava nasilja uradile su i rade nevladine organizacije te da je pitanje finansiranja Sigurnih kuća sramota.

“Duga bi bila lista šta su sve NVO uradile: od prvih izmjena Krivičnog zakona 2003. godine, kada smo uspjeli nasilje u porodici označiti kao krivično djelo, zakon o zaštiti od nasilja, uspostava referalnih mehanizama širom BiH, edukacije, treninzi, da ne govorim o broju žena i djece koji su dobili adekvatnu pomoć, podršku, zaposlenje. Nevladine organizacije su osigurale i ogromne sume novca od stranih donatora da bi finansirale rad sa žrtvama”, rekla je.

Ona je poručila da želi da vjeruje da sva pažnja koju su Sigurne kuće imale zadnjih mjeseci 2023. godine, a izazvana tragičnim slučajem u Gradačcu, nije bila samo trenutna i da će se konačno u 2024. godini moći reći da su Sigurne kuće finansijski sigurne i stabilne, jer samo tako mogu pružiti sigurnost onima kojima je potrebna.

Mubera Lemeš je poručila da je interes javnosti potpuno opao.

“Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i dalje čeka da ugleda svjetlo dana, ono na čemu sve nevladine organizacije sve vrijeme insistirale i govorile da bi nam pomoglo i da bi nam pružilo veću zaštitu žrtava nasilja, osiguralo bolje mogućnosti, ali i poboljšalo funkcionisanje Sigurnih kuća. On je, nažalost, i dalje samo mrtvo slovo na papiru jer nije donesen, iako smo imali obećanja. Isto tako izmjene Krivičnog zakona, o čemu se pričalo, nisu realizovane”, rekla je.

Međutim, nije sve tako crno. Ipak, nakon što je tema nasilja u porodici bila aktuelna, primjetne su određene promjene te je povećan broj poziva na SOS telefon (1265) na koji građani i građanke prijavljuju nasilje, savjetuju se i dobijaju informacije o tome kako pomoći žrtvi nasilja.

“O nasilju nad ženama i nasilju u porodici treba da govorimo kontinuirano kako bismo mijenjali svijest građana o ovom problemu, podizali svijest građana i kako bi se reagovalo na nasilje i prijavljivalo nasilje, a ne samo kada se desi neki slučaj, kao što su posljednji slučajevi femicida koji su u tom periodu doveli u žarište fokusa javnosti tu temu”, rekla je Mubera Lemeš.

Ona je naglasila da kad se govori na ovu temu više, ljudi su sve više osviješteni, informirani i veća je vjerovatnoća da će poduzeti korake.

Proces izmjena i donošenja zakona nije jednostavan i brz proces, kao i uvrštavanje institucija u godišnji budžet. Ali s obzirom na ugroženost žrtava nasilja i izuzetno tešku situaciju u kojoj se nalaze Sigurne kuće, za očekivati je da će vlade uraditi sve kako bi se ovi procesi ubrzali i kako bi se obezbijedila adekvatna zaštita žrtava.