STRANKA I PRAVO: Prošetaj mi malo ovaj indeks

Ako je „donji ešalon“ Stranke demokratske akcije svojim članovima mogao „završiti diplome“, šta li je tek mogao onaj „gornji“, najviši ešalon?! Jesu li za njega bili rezervirani doktorati, dekanati, rektorati…

Sredinom ovog mjeseca na portalu „Istraga“ objavljen je tekst Dževada Mahmutovića, profesora Pravnog fakulteta u Tuzli, savjetnika bivšeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Profesor Mahmutović je kritički pisao o podnesku koji je Kemal Ademović, predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, podnio Ustavnom sudu BiH, „a kojim traži ocjenu ustavnosti Odluke o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene, koju je donijela Vlada Federacije BiH“.

Profesor Mahmutović je „na osnovu onoga što su mediji prenijeli, zgrožen neznanjem i površnošću autora ovog podneska, ali i mogućim lošim namjerama podnosioca Zahtjeva“, dakle, Kemala Ademovića.

Odmah na početku teksta autor konstatira da „onaj ko je pisao ovaj podnesak, u samo dvije rečenice, onako kako su ih mediji prenijeli, pokazao je svoje pravničko neznanje i amaterizam“.

Bez namjere (a pogotovo kompetentnosti) da ulazim u meritum ove rasprave, tek ću prenijeti ključnu zamjerku autora teksta: da bi (Ademovićev) Zahtjev mogao biti kontraproduktivan „jer nema nikakve šanse za uspjeh pred Ustavnim sudom“. Odnosno, „morao bi biti odbačen jer pitanje koje pokreće nije u nadležnosti Ustavnog suda BiH“.

Na kraju teksta profesor Mahmutović se obratio osobno Kemalu Ademoviću, titulirajući ga kao „legendarnog komandanta“: „Jesi li svjestan kakav si autogol postigao? Kako ovaj tvoj potez pogoduje protivnicima Ustavnog suda i zagovaračima njegove reforme.“

Bilo bi čudno, samo da nije uobičajeno i normalizirano, što se Mahmutović obraća bivšem stranačkom kolegi Ademoviću kao „proslavljenom komandantu“, a ne predsjedavajućem Doma naroda PSBiH, ili, napokon, diplomiranom pravniku. Kada je i u kom vremenskom roku bivši komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH završio Pravni fakultet – malo se zna; poznato je tek da je u rat ušao sa srednjom stručnom spremom. Postoji osnova sumnje, odnosno, malo je vjerovatno da je neki profesor Prava smogao kuraži u ratnom Sarajevu na ispitu dati negativnu ocjenu „proslavljenom komandantu“ uz strogu preporuku da za naredni put „zagrije stolicu“, nabuba gradivo, recimo, iz Ustavnog prava.

(Od jednog profesora tog fakulteta davno sam čuo za pojam „prošetati indeks“: to je ono kada ugledni, ili moćni studenti, ili njihovi kuriri nose indeks od profesora do profesora, pa udarnički nekad u jednom danu „očiste godinu“. Znalo se desiti, pričao mi je, da neko, oprobanom tehnikom „šetanja indeksa“, polaže ispite kao po loju, a pri tom je u dalekom i teškom izbjeglištvu!)

Nekako u isto vrijeme kada je objavljen tekst profesora Mahmutovića, njegov stranački kolega Faruk Kapidžić, predsjednik Kantonalnog odbora SDA, govorio je u Klixovom podcastu o akademskom putu Elmedina Konakovića, predsjednika stranke Narod i pravda. Tom se, očito, opsesivnom temom Kapidžić prije mjesec-dva bavio u emisiji Reflex na Televiziji OBN, u kojoj sam i ja sudjelovao. U trenutku kada je rekao da je „Konaković završio fakultet uz pomoć Stranke demokratske akcije“, pomislio sam da li je uopće svjestan da pored toga što politički diskreditira aktuelnog ministra vanjskih poslova, on i kriminalizira sopstvenu stranku indicirajući njenu umiješanost u kažnjive rabote. U intervjuu Klixu Kapidžić je malo intervenirao u formu, ali je suština ostala netaknuta, dakle – utuživa. „Njemu je čitava infrastruktura nekog donjeg ešalona ljudi završila diplome. Konakoviću je ta struktura završila diplome, a niko od njih više nije u SDA“, kazao je predsjednik najveće kantonalne organizacije ove stranke, a obično su takvi u partijskoj hijerarhiji „prvi do Bakira“.

Sad se otvara nimalo retoričko pitanje: ako je „donji ešalon“ Stranke demokratske akcije svojim članovima mogao „završiti diplome“, šta li je tek mogao „završiti“ onaj „gornji“, najviši ešalon?! Jesu li za njega bili rezervirani doktorati, dekanati, rektorati… Nalazi li se među tom „strukturom“ bivših SDA-ovaca koja je „završavala diplome“ i nekadašnji član „gornjeg ešalona“ te stranke profesor Rifat Škrijelj, aktuelni (i dugogodišnji) rektor Univerziteta u Sarajevu? Škrijelj je tek nakon godinu-dvije boravka na toj funkciji napustio SDA, dajući tako svoj skromni doprinos depolitizaciji Univerziteta.

Stranka demokratske akcije, odnosno njeni „donji i gornji ešaloni“, pored toga što su pod kontrolu stavili državne visokoškolske institucije, uglavnom su umiješani i u razgranatu, živahnu mrežu privatnih fakulteta. Zanimljivo je da se među osnivačima, vlasnicima, menadžmentom, nastavnim osobljem tih ustanova vrlo često nalaze „slavni komandanti“, valjda po patriotskoj inerciji i logici: ako su umjeli braniti domovinu, znat će i doktorate!

Prošle nedjelje je u opsežnoj tužiteljsko-policijskoj akciji uhapšen i jedan od heroja u ratu i univerzitetski radnik u miru Hajriz Bećirević. Bio je jedan od organizatora otpora u sarajevskom naselju Dobrinja, a nakon rata ostvario je munjevitu akademsku i političku karijeru. Bio je i kantonalni ministar za boračka pitanja, potom direktor „Skenderije“ u vrijeme kada je ona teško stradala pod snijegom (zbog čega je suđen i oslobođen), a onda se odao čarobnom svijetu obrazovnog privatluka, sudjelujući u osnivanju Internacionalnog univerziteta u Goraždu, na kojem je bio rektor. Višegodišnja sprega ovog „univerziteta“ s međunarodnim kriminalnim klanom nije bila sumnjiva ovdašnjim institucijama pravne države, postala je to tek nakon što su veliki interes, preko EUROPOL-a, pokazali italijanski tužitelji. Industrija štancanja diploma iz Goražda uglavnom nije bila namijenjena „domaćem tržištu“ – organizator tog biznisa, italijanski mafijaš Salvatore Messina, izvozio je ovdašnje diplome budućim „ljekarima“ širom Evrope, Azije i regiona. Više se novca okrenulo na biznisu s goraždanskim diplomama (navodno, oko 300 miliona eura?!) nego što je uspješna namjenska industrija u ovom gradu prodala oružja u poslijeratnom razdoblju?! Ne treba uopće sumnjati da na sličan način školuju, obrazuju i posluju i brojni drugi „univerziteti“ u Bosni i Hercegovini, a što se nisu našli na udaru zakona, imaju zahvaliti činjenici da im „utemeljitelji“ i partneri nisu italijanski mafijaši nego lokalni „ratni heroji“ i bivši članovi različitih nivoa/ešalona najjače bošnjačke partije.

U novom romanu „CVII“ sarajevski pisac Damir Ovčina (i sam nekada prosvjetni radnik) na literarno prepoznatljiv način opisuje dolazak sarajevske nove političke elite na otvaranje jedne osnovne škole. „Po stolicama ispred ljudi u činovničkim odijelima. Žene u bluzama. Djeca iza stolica. Naprijed zagledan u papire sa naočalama onaj gordi milicioner od maloprije. Do njega onaj zabrinut za radno pravo njegovih vojnika i njihovih supruga. Njihov stranački kao predsjednik (kojeg profesor ispotiha zove ‘kozlić’, op. S. A.) s rutinskim osmijehom na holu rukujući se redom. Ministrica sa izrazom ozbiljne učiteljice svjesne svoje hijerarhijske pozicije kao susretljivo, ali malo strogo s ljudima. S predsjednikom partije smjerno a umiljato.

Dajgle ganje mojne se jatismi“, komentira najvišeg dragog gosta jedan od profesora u Ovčininom romanu.

Opisuje li ovo romanopisac „donji ešalon koji više nije u SDA“, nego je u stranci na vlasti koja je stavila šapu i uspostavila monopol nad obrazovnim sistemom? I koja je – radeći po principu da treba sve mijenjati, kako bi sve ostalo isto – samo mimikrijski oblik samoreprodukcije „temeljne bošnjačke stranke“?

 

analiziraj.ba/stranka-i-pravo-prosetaj-mi-malo-ovaj-indeks/