RTV BPK
Do Nezirove kuće ekipa mora pješke. On priča da je najstariji od braće i sestara koji su rođeni tu. Prisjeća se da su tu imali četverogodišnju školu, a kasnije su putovali na školovanje u Ustikolinu i Foču. Nakon završetka školovanja, svi su napustili rodnu kuću u potrazi za boljim životom, osim majke koju je posljednji put čuo 1992. godine.
Prisjeća se 1992. godine, kada je njegova majka ostala sama kući.
“Ja sam je nazvao na telefon da dođem po nju, ona je rekla da sačekam još malo. Međutim, to čekanje je gotovo bilo. Foča je pala, Ustikolina pala, opkoljeni su bili komšijama koji su garantovali da im ništa neće faliti, da budu tu”, sjeća se Nezir.
Kasnije će saznati da su se 28. maja 1992. godine iznad sela čuli rafali i pojedinačni pucnji, a kuće i štale su zapaljene.
Za sudbinu majke saznaje iz televizijskog priloga, od komšinice koja se uspjela spasiti i preći na za nju slobodan teritorij. U prilogu čuje da mu je ubijena majka Hankija, s još nekoliko komšija.
Njegovoj supruzi potom od komšinice stiže pismo s detaljima tog dana i imenima onih koji su počinili zločin. Kako govori Duraković, komšinica i njen otac su saslušani, a video televizijskog priloga je predao istražnim organima.
Prepričavajući dijelove pisma, Duraković kaže da je komšinica čula kad su njegovu majku Hankiju, Muju i Šaćiru Bašić, Almasu i Aišu uveli u Almasinu kuću i čuo se rafalno pucanj, a onda pojedinačno. Poslije toga se vidio ogroman dim jer su zapaljene kuće.
Na žici od kauča pronađeni posmrtni ostaci
Poslije rata je s porodicom otišao u rodno selo pokušavajući, prema opisima komšinice, pronaći majku i ostale komšije koje su ubijene istog dana u selu Vina. Prema pismu, ubijeni su u kući Almase Podrug.
Kada su prišli ostacima kuće i zidinama, našli su žicu od kauča i na njoj posmrtne ostatke.
“Kako su sjedili… Sve izgorjelo i samo jedna lobanja čitava, muška, i našli smo dvije proteze i dvije koljenice koje nisu izgorjele”, prisjetio se Nezir, dodajući da se nije mogla uraditi DNK analiza, te su svi ukopani u zajedničku grobnicu.
Prema rješenju Kantonalnog suda u Goraždu, 26. marta 1997. godine izvršena je ekshumacija i identifikacija pet leševa.
Hankija je, kao i svaka majka, bila pažljiva prema djeci, spremala im obroke i za školu, dok je otac radio u fabrici. Nezirove kćerke su, priča, voljele da dolaze kod nane u selo i slušaju njene priče, kao i životinje o kojima se brinula.
“Odlasci kod majke su im bili velike radosti, posebno za bajramske praznike“, kaže.
Danas sa braćom i sestrama jednom godišnje obiđe selo i mezar u kojem je ukopana majka. Teško mu je jer je jedini koji pokušava pokrenuti pravosuđe i da se procesuiraju odgovorni za napad i ubistva u selu Vina.
DIO IZ PISMA:
“Ja sam odlučila da napišem pismo i da opišem stradanje tvoje Hankije i ostalih iz sela. Čula sam poruke koje je poslo Uzeir i Nezir SOS SARAJEVA i zamolili su me da ti se javim i napišem ovo pismo koje ćeš ti poslati u Sarajevo.Drama u selu Vina dogodila se 28.
05.1992.g. Tada su poginuli Hankija, Mujo, Šaćira, Aiša i Almasa. (…) Od samog početka rata mi više nismo spavali u kući. Navečer bi se sakrili pod Mujovom kućom ispod one velike stijene, tamo dočekivali zoru, gledajući kako gori Foča, jer bi se vidio plamen i čule
detonacije koje bi odjekivale po čitavu noć. (…) Odmah su oni (…) došli u Vina i prvo u Almasinu kuću. Počeli su je tući da kaže gdje je Šaćirovo oružje. Kako ni ona sama nije znala gdje je Šaćir zakopao pušku i municiju, odveli su je u štalu i vezali i pretukli, zatim su je nagonili da prekopa sve oko kuće, udarajući je. (…) Onda su otrčali u Mujinu kuću i tu
prevrtali sve (…) i onda prema Hankiji. Kada bi završili nad Hankijom, ona bi ih molila da je ne ubiju. Mi smo uvijek bili u šumi i nas nikad nisu mogli naći u kući. (…) Bježeći, babo je vidio kako tuku Almasu i kako je Aiša pošla da je brani. (…) Aišu su bacili na zemlju i udarali je nogama, i to je sve što je moj babo mogao vidjeti. (…) Začuo se rafal metaka u selu i odjednom se nadvio plamen iz Almasine kuće, zatim Mujine, Hankine i Husove”.
Bez nade da će doživjeti pravdu
Novinari Detektora su imali uvid u nekoliko dokumenata koji su u posjedu Durakovića, kao i pismo u kojem je opisan dan kada se desio napad i ubistva.
“Sve je to predato u Tužilaštvo, međutim, Tužilaštvo nije radilo, jer sam ubijeđen da ništa nije radilo po pitanju zločina koji se desio u Vinima”, navodi Duraković.
Bivša glavna državna tužiteljica Gordana Tadić ga je obavijestila da se istraga obustavlja jer nemaju čvrstih dokaza i jer su svjedoci odustali od svjedočenja.
“A sada sam od novoga tužioca Kajganić Milanka, dobio obavještenje da će se istraga nastaviti, po pitanju ovog zločina što se desio. Radi se o tri osobe i da ću biti obaviješten”, ispričao je Duraković.
U dopisu koji je Duraković dobio od Kajganića od 2. oktobra 2023. godine, a u koji je
Detektor imao uvid, kao mogući učesnici ovog događaja navode se tri osobe, te da je formiran predmet.
Duraković kaže da je od 2004. godine redovnim putem podnio krivične prijave protiv osoba koje se navode u pismu. Od Haaga je, kaže, dobio crvenu potjernicu protiv dvije osobe, a jedna je u međuvremenu preminula.
“Ja sam u više navrata Tužilaštvo pitao šta se dešava, zašto, imamo svjedoke koji su i sad živi. Međutim, stalno su mi govorili u toku je, blizu smo. Međutim, na kraju, dobio sam od glavne tužiteljice Tadić Gordane da je obustavljen predmet jer su svjedoci otkazali da svjedoče, jer su rekli da se ničega ne sjećaju šta se dešavalo, i onda su mi rekli da se postupak obustavlja do daljnjeg”, navodi Duraković.
On govori i da je išao kod tadašnjeg tužioca koji je vodio predmeta Behaije Krnjića i raspitivao se zbog čega ništa nije urađeno jer im je “sve donio na tanjiru”.
Tužilac Krnjić, koji više ne radi o Odjelu za ratne zločine, za Detektor je kazao da je prije nekoliko godina radio kao postupajući tužilac na ovom predmetu ali je, zbog nedostatka dokaza, donesena naredba o obustavi istrage.
“Gospodin je ulagao prigovore na takvu odluku ali, koliko mi je poznato, svi su od strane glavnog tužioca odbijeni.Da li je u istom predmetu sada ponovo otvorena istraga, meni nije poznato. To je sve što vam mogu reći u vezi tog predmeta”, kaže tužilac Krnjić.
Iz Tužilaštva BiH su odgovorili da je istraga u toku i da više informacija o istrazi u ovoj fazi ne mogu davati.
“Preko 30 godina upornog mog rada i djelovanja na pravosuđe i Tužilaštvo, ništa se nije uradilo po pitanju zločina. Ništa se još nije uradilo, a najvjerovatnije se neće uraditi”, zaključuje Duraković.
detektor.ba