RTV BPK
Dok gledate dokumentarni film Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) Gdje je Sara? ispočetka sve izgleda nerealno. Priče o nestalim bebama u porodilištima smatrate teorijama zavjere i odbijate da vjerujete da se takve stvari dešavaju u Bosni i Hercegovini (BiH). Znate da se u ovoj zemlji krade javni novac, u javnim službama zapošljavaju rođaci, da se mladi ubijaju na cesti, a žene u kućama, da političari konstantno lažu, da su se desili ratni zločini i da se još negiraju. Ali da u porodilištima nestaju bebe – u to ne možete da povjerujete. Da nakon poroda, beba jedne porodilje nestane i da njeni roditelji godinama bezuspješno tragaju šta se sa njom desilo, gdje je i da li je ukopana.
Dokumentarni film Gdje je Sara?, koji je objavljen prije dvije sedmice, upravo pokazuje da se u BiH i to dešava. Film autorice Jelene Jevtić i producenta Mubareka Asanija prati Sarinu majku Aleksandru Blagojević i oca Miloša Kuprešanina, koji od 2018. bezuspješno traže informacije o grobu svoje tek rođene bebe.
Aleksandra Blagojević Saru je rodila 2018. godine na Univerzitetskom kliničkom centru Republika Srpske (UKCRS) ali nikad je nije vidjela. Dva dana nakon poroda njenom suprugu je rečeno da je beba preminula, a kasnije i da je sprovod proveden. Aleksandra i Miloš obratili su se svim nadležnim tijelima, a slučaj su prijavili Okružnom javnom tužilaštvu u Banjaluci koje je 2019. godine formiralo predmet, a zatim je 2021. godine donesena naredba o nesprovođenju istrage. Roditelji su uspjeli i da se uradi ekshumacija dva dječija groba, za koja se na osnovu DNK analize utvrdilo da ne pripadaju njihovoj kćerki.
Nakon svih zatvorenih vrata, jedino im je ostalo da se obrate istraživačkim novinarima, koji zajedno s njima kreću u borbu.
O snazi ovog novinarskog rada govori i to da je Okružno javno tužilaštvo Banjaluka dva dana nakon objave filma formiralo predmet. Gradsko groblje Banjaluka i Univerzitetski klinički centar Republike Srpske oglasili su se saopštenjima u kojima međusobno prebacuju odgovornost za ovaj slučaj. Iz Univerzitetsko kliničkog centra film su nazvali tendencioznim u cilju, kako navode, diskreditacije zdravstvenog sistema Republike Srpske i stvaranja prostora za spekulacije, a osude ovakvih izjava izostale su i kod medija i javnih dužnosnika.
O dokumentarnom filmu razgovarali smo sa zamjenicom glavnog i odgovornog urednika CIN-a Mirjanom Popović.
Kako je došlo do snimanja dokumentarca i kako ste odlučili da radite priču?
Sarina mama Aleksandra je stupila u kontakt sa nama. Objasnila nam je da pokušava da nađe svoje dijete i ispričala detalje priče. To je bilo dovoljno da se u trenutku odlučimo da ćemo raditi priču. Autorka dokumentarca Jelena Jevtić je priču donijela u redakciju i odmah je cijelom timu bilo jasno da je u pitanju velika tema koju smo morali uraditi sa posebnom posvećenošću i uz malo drugačiji pristup od uobičajenog jer su u pitanju bile duboko intimne i emotivne stvari sa jedne i nepojmljivo ponašanje sistema sa druge strane.
U kojem momentu ste se odlučili da to bude dokumentarni film? Ko je sve radio na njemu?
Od početka smo znali da će to biti duža forma i da ćemo isključiti nevidljivog naratora – bilo nam je važno da priču pričaju sagovornici, a mi smo im dali prostora i vremena da to učine bez zadrške i upečatljivo, pazeći da ih u tom procesu opet ne provedemo kroz traumu. Autori dokumentarca su novinarka Jelena Jevtić i producent Mubarek Asani, koji su sami uradili ovaj ogroman posao, uz podršku uredništva CIN-a.
Kako je teklo snimanje i rad na terenu, sa kojim izazovima ste se susretali prilikom pristupa informacijama, sagovornicima ali i snimanja?
Trudili smo se da prije svakog odlaska na teren predvidimo što više zamki koje bi nas mogle sačekati. Nekad bismo uspjeli, ali često nismo mogli imati pod kontrolom sve okolnosti, posebno kad je bila riječ o snimanju emotivnih scena ili, posebno, snimanja intervjua sa sagovornicima koji su učestvovali u lancu događaja od 2018. godine. Ustanove i institucije nisu odgovarale na naša pitanja mjesecima, pozivi su nam bili ignorisani sve dok preko poznanika i kolega nismo došli do osobe koja bi nam pročistila put do druge osobe, ona do treće itd. A ne zaboravimo da je riječ o javnim ustanovama i institucijama, koje su znale o čemu želimo da pričamo s njima. Bilo je i rijetkih koji su htjeli pričati, ali ne javno i ne pred kamerom. Sagovornici koje vidite u dokumentarcu su pristali na razgovor tek početkom 2024. godine, kad smo već bili prisiljeni da završavamo posao jer smo nailazili samo na ćutanje. Podsjećamo na važnu činjenicu – na naša pitanja nisu htjeli odgovarati predstavnici dvije od tri ustanove koje su imale svoju ulogu u lancu događaja. Predstavnici UKCRS su rekli svoje, ali ne znamo šta imaju da kažu vještaci, bivša tužiteljka i predstavnici banjalučkog Groblja. Otud i dalje dobijamo samo tišinu.
Da li ste tokom snimanja i rada imali neke etičke dileme u pogledu pristupa temi i zaštiti porodice? Ako da, koje?
Od početka procesa nam je bilo važno da priču ispričamo što vjerodostojnije i potpunije, a da pritom ne zađemo preduboko u roditeljske rane i da te ljude ne nastavimo povređivati pogrešnim pitanjima, netaktičnim zahtjevima tokom snimanja i sl. Razgovori tokom priprema za snimanja su bili dugi, trebalo je izgraditi odnos povjerenja i dovoljno prijateljsku atmosfere da bi se posao mogao uraditi na najbolji mogući način pod tako nezgodnim i nepredvidivim okolnostima. To je često bilo skoro pa nemoguće balansirati, ali su Jelena i Mubarek imali dovoljno hrabrosti, upornosti i snage da se brzo oporavljaju od izazova. Njihovi instinkti i znanja su na terenu i za rad na ovom dokumentarcu bili ključni.
Dokumentarac pokazuje da je novinarstvo u ovom slučaju bila posljednja nada porodici nakon što su im sva vrata zatvorena. Kako na to gledate? Je li novinarstvo ispunilo svoju misiju?
Novinarstvo bi trebalo uvijek da služi kao mehanizam opomene, skretanja pažnje i pokretanja sistema na djelovanje. Ukoliko je novinarski posao urađen profesionalno, činjenice provjerene i predstavljene u pripadajućem kontekstu, ukoliko su svi akteri kontaktirani, a mi praktikujemo da to činimo i po nekoliko puta, novinarstvo je već ispunilo svoju misiju jer je u svijet poslalo istinu o nečemu što se sakrivalo, što je mnogima važno ali o čemu nisu ništa znali. Naravno, kako bi ta misija imala dalji utjecaj neophodno je da i drugi učesnici misije popravka društva svoj posao rade beskompromisno i potpuno.
Koji su osnovni standardi u vašem radu? Kako pripremate i radite na pričama, provjeravate sadržaj?
CIN ima jasno utvrđenu metodologiju rada na istraživanjima. Od procjene važnosti teme, izbora sagovornika, prikupljanja i provjere dokumenata do pisanja teksta ili skripta za video – sve mora da ima obrazloženje i potvrđen kredibilitet kako se ne bi potkrala pogrešna informacija ili poslala pogrešna poruka, kojom se lako može manipulisati.
Broj pregleda, pohvala i reakcija na dokumentarac su zaista veliki. Kakva su bila vaša očekivanja?
Očekivali smo burne reakcije, ali smo se samo potajno nadali da će one biti ovako snažne. U moru nereagovanja javnosti na skoro svakodnevne informacije o lošem stanju u brojnim segmentima društva biće da smo zaboravili koliko građani mogu biti moćan pokretač promjena u društvu.
Reagovalo je i Okružno javno tužilaštvo, Univerzitetski klinički centar i Gradsko groblje Banjaluka? Kako vidite te reakcije? Da li ste ih očekivali?
Smatrali smo da je nakon ovakve roditeljske boli nemoguće ostati nijem. I dalje se nadamo da će te reakcije u svojim narednim objavama biti u skladu sa ozbiljnosti situacije te da će svako od nadležnih pošteno i potpuno uraditi svoj dio posla i pokazati profesionalni dignitet.
Iz Univerzitetskog kliničkog centra dokumentarac su nazvali tendencioznim. Kakve su vaše reakcije na ovaj komentar?
Nije vrijeme, ako je ikad, da poruke iz UKCRS sadrže ovako neumjesan sadržaj. Rukovodstvo ustanove bi to moralo da zna i da djeluje promptno unutar svojih nadležnosti, utvrdi propuste svog tima i obavijesti javnost o svojim koracima – bez namjerne zamjene teza i bez prikrivanja.
media.ba