Kako je kreativnost tokom rata donijela svjetlost u Goražde i 30 godina kasnije u Ukrajinu

Goražde je već na početku rata ostalo bez struje i vode, kao i mnogi drugi bh. gradovi, a kasnije tokom opsade i bez osnovnih životnih namirnica i lijekova.

“Prvo smo ručno pravili struju, na diname, sa auta alternatori, okretali ručno da proizvedemo struju, slušali muziku. Da se zanimamo nečim dok oko nas puca. Kasnije smo probali da iskoristimo tu Drinu, da napravimo nešto veće. Skidali smo motore sa ovih radnih mašina od više kilovata, od 220 volti”, opisuje Ligata.

Priča kako je izazov bila udaljenost rijeke od njihovih kuća i preko dva kilometra, ali su iskoristili zaprežna kola i hidrocentralu odvukli na Drinu, te nalazili rješenja kako struju dovesti do svojih domova.

“Trebalo nam je preko dva kilometra kabla da tu struju dovedemo. Problem je bio i u daljini između centrale i kuće, pa je gubila na tim vatima, pa smo koristili pretvarače, punili akumulatore. I obično ovo što ide na 220 bilo je na 12 volti. Imali smo videoplejer, televizor, i sve je bilo na 12 volti”, govori on.

Prisjeća se i da su ove centrale 1994. uništene tokom granatiranja, ali nisu odustajali od njihove popravke ni tada ni kada ih je odnosila ledena Drina.

Ručni rad

Hidrocentralu su pravili ručno, od onoga do čega su mogli doći.

“Trebala nam je drvena građa pa smo sjekli stare borove, tesali, pravili grede, sklapali... Nismo imali ni šarafa, pa smo od ovih uzengija sa starih stubova presijecali po pola i pravili šarafe. Svašta je bilo. Bio je jedan stariji čovjek, on se razumio u te građevinske poslove, pa nam je pomogao oko tih greda. Sve smo ručno morali, mašina nije bilo, sjekirama”, priča Ligata.

Da bi stajala na vodi, poslužile su im sajle od dalekovoda koji su ranije uništeni. Jedna od hidrocentrala bila je velika pet do sedam metara.

“Da bi ona stajala, morali smo je pričvrstiti za burad od 200 litara. Obično su bila izbušena od gelera, i mi smo to začepljali drvenim čepovima i katranom. Bila je nezgoda kad smo topili katran, zapalila se konzerva, skinuo sam je s vatre da je ugasim i oklizao sam se, i zalio tim katranom ruku, opržio. Ožiljak stoji kao uspomena na dane kada smo pravili te hidrocentrale”,  evocira Ligata  uspomene na postignuće koje im je omogućilo da tada iz videoteka u gradu uzimaju  filmove i gledaju ih iznova.

Bili su, priča, sretni što su sebi to omogućili.

“Nije to, naravno, ni bilo ni moglo biti kao prije, ali bar da se malo zamaskira to crnilo rata. Dosadno je nama djeci tada bilo, pa smo se skupljali po kućama, gledali filmove. Obično smo se skupljali u podrumima, garažama jer su granate padale i bilo je opasno da ti sad sjediš u kući. Sve je bilo u nekakvim skloništima, podrumima. To su bili oni prijeratni filmovi – Bruce Lee, Chuck Norris, oni stari filmovi koji se sad više i ne gledaju”, priča.

Da bi uspješno radila njihova improvizacija, kaže, morali su tražiti riječne brzake kako bi voda pokretala propelere hidrocentrala, koje su počeli graditi i drugi brojni građani. Na njih danas u Goraždu podsjeća i spomenik “Most ispod mosta”, gdje se nalazi replika ratne hidrocentrale na Drini.

Tada nisu slutili da će svoje iskustvo jednog dana – tri decenije kasnije – podijeliti s ljudima u Ukrajini, koji zbog invazije Rusije na ovu zemlju proživljavaju slično.

Skice poslane u Ukrajinu

Premijer Bosansko-podrinjskog kantona Edin Ćulov, koji je i sam tokom opsade Goražda napravio sedam centrala koje su proizvodile struju, ispričao je za Detektor kako je podatke o ratnim hidrocentralama dostavio u Ukrajinu.

“Prvo smo se mi uključili preko Delegacije Evropske unije u BiH da pošaljemo podatke o tim ratnim centralama koje smo pravili u Goraždu. Oni imaju velika područja s rijekama i ideja ispred EU je bila da im pošaljemo ono što imamo kako bi oni počeli s proizvodnjom, pa čak i da idu neki stručnjaci s našeg područja koji bi im napravili prvih nekoliko centrala da bi se oni mogli snabdijevati strujom”, govori Ćulov.

Jaroslav Simonov, otpravnik poslova ukrajinske ambasade, rekao je za Detektor da je iznimno važno da se ekspertiza iz BiH koristi u Ukrajini.

“Ambasada je posredovala da se ovaj projekat završi između dvije države. To je iznimno važno i ide svojim tokom. Siguran sam da će biti izgrađene u Ukrajini”, kaže Simonov.

Ćulov dalje priča kako je inovator malih hidrocentrala bio Goraždanin Juso Velić, koji je pokušao napraviti veliku, koja bi napajala grad strujom.

“Ja sam ih napravio pet na Drini. Jednu sam napravio na potoku u naselju Rijeka, od mašine za beton. Ta je centrala bila vrlo uspješna jer je stabilna voda”, priča Ćulov i navodi da su to područje 1994. zauzele srpske snage, zbog čega nije mogao prići potoku.

“Napravio sam jednu podvodnu od velikog šahta. Napravio sam lopatice u obliku kašike, izvarene. Dao sam, dobro se sjećam, dva litra rakije i dva kilograma šećera da mi to na agregatu zavare. Stavio sam to na diferencijal od auta vertikalno i ubacio u Drinu. To sam na jednu vrbu zakačio, imao sam sajlu, i ta je centrala najbolja bila”, opisuje Ćulov.

Svakodnevne improvizacije

Zbog improvizacija, njegov prijatelj Eldin Baščelija je iz plastičnog čamca držao za sajlu dok su ostali radili.

“Čitav dan smo mi to radili, drži se to po sat–dva. I skočim ja iz čamca na centralu, na platformu, Beli isto skoči, a Eldin nije stigao, nego ga je voda ponijela, čamac se okretao, pa otišao ispod centrale, a Eldin je ispod čamca, ispod lopatica i drži se, i džemper mu se zakačio”, prisjeća se Ćulov tog događaja.

Dodaje kako je Eldina pitao je li se povrijedio, dok ovaj nije htio ispustiti ribarske čizme koje je tada nosio.

“Kaže: ‘Šta ću s čizmama?’ Ma, pusti čizme ribarske. To je tada bilo vrijedno kao sad 2.000 maraka, nije ih bilo. Eldinu su se napunile čizme i ne mogu da ga izvučem. To je trajalo, i nekako ga izvučem iz Drine”, opisuje Ćulov i dodaje kako su, praveći hidrocentrale, nerijetko obolijevali zbog ledene Drine.

“Ti kad napraviš centralu, ne znači da si ti to završio. Naiđe grana, nešta puklo, to se sve ručno čistilo i radilo. Ti bušiš ručnom bušilicom metal od par milimetara, i ti to bušiš da ti žulj na ruci ostane. Valja napraviti centralu, valja staviti lopatice, metalna je konstrukcija, limovi, drvo na to… Svakodnevno se radilo. Svakodnevno je neko dolazio na te centrale, nešto je falilo”, priča Ćulov.

Prisjeća se da je tokom rata najviše centrala bilo sa 1993. na 1994. godinu, ali da je jedne prilike bilo nevrijeme koje je većinu otkinulo i odnijelo.

“Drina poraste za nekoliko sati par metara, sve se to rasturilo. Par centrala je samo ostalo. Tako da je sa 1993. na 1994. malo raje uz struju slavilo Novu godinu”, sjeća se Ćulov.

Snalažljivost i solidarnost su značili život

Kao datum početka opsade Goražda uzima se 4. maj 1992, a do prekida vatre kojim je okončan sukob u Bosni i Hercegovini srpske snage su držale grad pod opsadom uz raketiranje s brda iznad Drine. I pored velikog broja žrtava, još niko nije procesuiran za zločine koji su počinjeni nad stanovnicima ovog grada.

“Prve granate pale su 4. maja na Goražde, kada smo ostali bez struje, vode, hrane… Za tri i po godine opsade, ubijeno je oko 2.000 civila, od čega 148 djece. Nažalost, niko nije procesuiran za tolike zločine, ubijenu djecu, opsadu koja je trajala 1.336 dana”, kazala je ranije za Detektor Ferisa Smajović, predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata u Goraždu.

Amela Džafović Kešan prva sjećanja na rat veže za obalu Drine i tijela koja su plutala rijekom. Da bi sačuvali zdrav razum, mogli su se osloniti, kaže, jedino na svoju kreativnost i snalažljivost.

“Mi smo imali taj mali tranzistor koji je mogao da radi na akumulator, i kad imaš negdje da napuniš akumulator, onda možeš da upališ da slušaš vijesti. Bile su u sedam, i tad se skupljao cijeli komšiluk. Najviše su dolazile izbjeglice, jer ovdje je bio centar izbjeglica”, prisjeća se Amela i dodaje da je tada u gradu bilo najmanje 80.000 ljudi.

Oni najsnalažljiviji, prema njenim riječima, gradili su hidrocentrale, što je bio slučaj u njenom komšiluku.

“Sad je tu vulkanizerska radnja, ali u tom prostoru smo mi tada mogli pogledati film, čini mi se, utorkom. Bilo je kao improvizovana kinosala. Tu bi neko dao od svoje centrale struju da djeca iz mahale pogledaju film. I takve solidarnosti je bilo more”, opisuje Amela.

Prema njenom mišljenju, takvo djelovanje je stanovnicima Goražda pomoglo da opstanu, abilo je ljudi koji su svoje zadnje dijelili s onima koji su dolazili bez ičega.

“Ponekad s nostalgijom mislim o ratu samo iz tog razloga, jer solidarnost i empatija u ljudima je bila apsolutno neuporediva sa ovim danas”, zaključuje ona.