RTV BPK
Sacirbey podsjeća da prijem Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije 1992. godine nije tekao glatko te da su mnoge države pokušavale odgoditi prijem.
“Agresija i rat na BiH su već počeli kada smo podnijeli zahtjev za prijem. Postojala je nada da će prijem u UN barem pomoći okončanju sukoba, ali neke su ključne prijestolnice nastojale odgoditi prijam BiH kako bi primitak iskoristile kao adut za potkusurivanje u vršenju pritiska na Sarajevo da zapravo prihvati etnički definirane kantone, ili čak pregrada. Međutim, planovi ‘kantonizacije’ imali su samo daljnji učinak poticanja etničkog čišćenja kao sredstva za ‘stvaranje novih činjenica na terenu’ za one koji su počinili genocidne zločine, (čak i prema izvješću UN-a iz tog vremena), kako bi njihove akcije biti prepoznati i legitimirani za pregovaračkim stolom”, ističe Sacirbey.
Dodaje kako je aktivno sa Harisom Silajdžićem tražio podršku po cijelom svijetu.
“Bilo je nekoliko pokušaja da se izbaci iz kolosijeka prijem BiH, uključujući sumnjive birokratske manevre, ali ključni prijatelji su nas prvo upozorili na planove, a onda smo (dr. Silajdžić i ja prisutni u New Yorku dok je Sarajevo već bilo pod opsadom) poduzeli mjere i tražili podršku od naših prijatelja u njihovom ličnom svojstvu i kao države, od Austrije do Saudijske Arabije”, prisjeća se Sacirbey.
Na pitanje šta bi bilo s BiH da nije primljena u UN kada su primljene Slovenija i Hrvatska Sacirbey smatra da je postojala opasnost da naša država završi kao Kosovo ili Palestina.
“Da BiH nije primljena uz Sloveniju i zapravo par minuta prije Hrvatske, mi bismo u najboljem slučaju bili u tadašnjem dugom čekanju Makedonije i možda još čekali kao Kosovo ili Palestina. Možda bi BiH postala Kašmir i ostala sa zanemarenim međunarodnm statusom. Možda bi BiH bila izbrisana kao pravna i diplomatska stvarnost iako su se njeni vojnici i građani borili, žrtvovali da se suoče s agresijom i genocidom”, kazao je Sacirbey.
Dodaje kako su ključnu ulogu ipak odigrali branioci BiH.
“Iako na kraju primanje u UN nije donijelo odlučnu akciju UN-a ili onih ključnih država s takvim obavezama da zaustave takvu agresiju i genocid, BiH više nije mogla biti izbrisana ili ignorirana kao članica porodice naroda nakon 22. maja 1992. No, ne treba sumnjati, branioci BiH na terenu učinili su to realnošću koju svjetski politički lideri nisu mogli ignorirati”, naglašava Sacirbey.
Kada je riječ o rezoluciji u Srebrenici ističe da je to nastavak odbrane Bosne i Hercegocine.
“Rezolucija o Srebrenici i podsjećanje na genocid koji je tamo počinjen posebno pod nadzorom UN-a, također je nastavak odbrane BiH, ali bez žrtvovanja dragocjenih života. Od početka mog predstavljanja BiH 1992. godine vraćali smo se Generalnoj skupštini UN-a da vodimo diplomatsku borbu kada Vijeće sigurnosti UN-a, tačnije, njegove glavne ovlasti veta nisu uspjele poduzeti odlučne korake da se zaustavi agresija ili čak da se suoče s genocidom. Dobili smo te bitke uz podršku velike većine, od Latinske Amerike do pacifičke Azije. Nismo imali podršku nekih takozvanih muslimanskih država kao što su Sirija i Libija, ali smo dobili neočekivanu potporu Venezuele prije Chaveza, Australije, Litvanije ili Maršalovih otoka”, ističe Sacirbey.
Bivši ambasador navodi kako su pojedine sile pokušale kreirati sliku u kojoj bi se Srebrenica zaboravila.
“Donosili smo takve “rasprave” i rezolucije o “situaciji u BiH” svake godine nakon toga, uključujući i post-Dayton, kao sredstvo da prisilimo UN da istraži izdaju Srebrenice, čak i kada su ključne sile nastojale obeshrabriti takvu istragu, oblikovati vlastitu priču i neka svijet konačno zaboravi Srebrenicu”, naglašava Sacirbey.
Na kraju je kazao kako rezolucija o Srebrenici ne govori samo o tom genocidu.
“Trenutna rezolucija o Srebrenici ne govori samo o tom genocidu već o njegovim trajnim posljedicama, uključujući i one koji nagrađuju plodove genocida ili nastoje i dalje dijeliti BiH kao posljedicu zločina počinjenih prije tri desetljeća”, zaključuje Sacirbey.
klix