RTV BPK
No, posljednje izmjene nisu naročita novost u obrazovnom programu RS-a, već su tek malo značajnije privukli pažnju. Djeca u RS-u već godinama uče historiju koja je u velikoj mjeri jednosmjerna i dakako politički obojena. Sve to do sada je prolazilo bez ikakvih reakcija, posebno onih koji naročito naglašavaju teme suočavanja s prošlošću.
Historija politički obojena
Ipak, evidentno je da suočavanje s prošlošću i to onom ratnom u entitetu RS ne ide baš onako kako činjenice govore. U obrazovnom sistemu tog entiteta djeca godinama uče skoro pa političke poruke, dok su činjenice “prilagođene” dnevno-političkoj upotrebi.
U udžbeniku za 9. razred osnovne škole, autora Dragiše Vasića, u lekciji koja je naslovljena kao RS u postdetonskoj BiH naglašeno je da su političke prilike obilježene nacionalnim pitanjem.
Pa je tako u udžbeniku navedeno: “Hrvati se nakon rata bore za ravnopravnost s Bošnjacima. Bošnjaci pak žele centralizaciju i unitarizaciju pa je RS zbog toga počela težiti ka što bližim vezama sa maticom Srbijom”.
Međunarodna zajednica, predstavljena kroz djelovanje EU i SAD-a u udžbeniku je opisana kao strana koja podržava samo Bošnjake. Učenicima je u predstavljena priča kako je u želji da se BiH centralizira na RS vršen i finansijski pritisak. Pa je tako navedeno da je od 5,3 milijarde dolara pomoći RS-u je pripalo manje od petine.
U udžbeniku je naglašeno da su protiv interesa RS-a radili često Ustavni sud i OHR. Istaknuto je da je OHR prenosio nadležnosti sa entiteta na državu te da su tako formirane brojne institucije.
Dalje, učenicima je servirana priča da su strane i sudije iz reda Bošnjaka često preglasavali sudije iz reda Srba i Hrvata te da su tako osporeni grb i himna RS-a kao i Dan RS-a.
Kraj rata je opisan tako što je vojska RS-a zauzela Srebrenicu i Žepu. Naravno, zločini se nigdje ne spominji, a kamoli genocid nad Bošnjacima.
Učenicima se na kraju lekcije nudi kompletan tekst Deklaracije skupštine srpskog naroda iz 1991. godine.
Mladić i Karadžić u predstavljeni u pozitivnom svjetlu
U istoj lekciji rat od 1992. do 1995. je predstavljen kao građanski rat. Alija izetbegović je opisan kao vođa muslimana i kao krivac što je došlo do rata jer je odbio Kutiljerov plan za decentralizaciju BiH.
Ratko Mladić je opisan kao važna figura za Srbe, kao general i načelnik Glavnog štaba vojske RS-a. Njegovi zločini za genocid i ostalo se nigdje ne spominju, izuzev rečenice da su ga vlasti Srbije 2011. isporučile sudu u Hagu. Gotovo identično je predstavljen i Radovan Karadžić. Niti slova o zločinima i presudama.
Suštinski, u udžbenicima historije u RS-u nalazi se sve ono što aktuelna vlast već deceniju i po na čelu s Miloradom Dodikom stvara kao narativ. Na taj način su odgojene generacije djece u RS-u, sa pričom da nema genocida u Srebrenici, da nema zločina, da Bošnjaci žele centralizovati državu i da im pomažu stranci.
Ovo je pravo pitanje za visokog predstavnika. Na koji način misli zaštititi kredibilitet Zakona o zabrani negiranja genocida. Kako misli provoditi politike pomirenja kada je na ovom primjeru suočavanje sa prošlošću misaona imenica? Dakle, na ovom primjeru vidimo da djeca ne uče o historijskim činjenicama, već uče politički narativ vladajućih struktura u RS-u.
klix