Proizvodnja hrane kao terapija: Mali proizvođači loše uvezani i bez sigurnog tržišta

Vlasti na svim nivoima još uvijek nisu dovoljno prepoznale značaj domaće proizvodnje. Sve je manje onih koji proizvode hranu, a mali proizvođači najčešće su bez sigurnog tržišta i oslonjeni isključivo na preporuke mušterija, rijetke sajmove i prijatelje. Sehija i Ramiz Kurtović iz Ustikoline višak proizvedenog na svom imanju četiri kilometra od Cvilina ponudili su i na goraždanskom sajmu jabuke.

“Cijeđena jabuka, malina, slatko od tikve, bestilj od šljiva bez šećera, slatko od šljiva, polovice, lovačka salata, ajvar, džemovi, svakorazni sirupi i sokovi”, pokazuje Sehija štand sa raznovrsnim domaćim proizvodima.

Kurtovići su ove godine pripremili i slatko od šećerne repe, a Sehija priča kako priprema ove poslastice nije zahtjevna.

“Prošle godine sam imala više šećerne repe, pa sam pravila i pekmez, međutim ove godine nisam imala puno zasada, ali sam od onog što imam uspjela napraviti slatko. To je repa od koje se inače proizvodi šećer, iskuhala sam je, uradila u agdi, ubacila u slatko orah i grožđice. Pekmez je još bolji”, ispričala nam je ova vrijedna Ustikoljanka.

Ona i suprug najviše proizvoda prodaju kod kuće, po preporuci mušterija koje od njih nabavljaju ukusne domaće prerađevine od voća i povrća, a bave se i uzgojem koka. Nije ni lahko raditi, kaže nam Sehija. Zasade maline su potpuno smanjili jer su cijene opale, pa se proizvodnja ne isplati, izuzev za vlastite potrebe.

“Nekad sam imala zasijana tri dunuma maline, ali cijena je uništila sve. Sad imam nekih 50 metara i proizvodim samo jednu vrstu, da imam za sebe, porodicu i djecu, a ostalo se ne isplati. Imali smo sve uslove, zemlja pored Drine, potok, vodu za navodnjavanje, klima odlična, ali tržište je problem. Kad je bila 7,8 maraka tad se isplatilo, međutim onda svi su počeli da siju malinu. Cijena pala na tri marke a ti pogin’o za nju. I neću ni raditi, nema cijenu, nema tržište, ne isplati se”, kaže Sehija.

Dodaje kako rješenja postoje kako bi se podstakla proizvodnja, ali niko ih ne nudi.

“Nama bi bilo dobro, po mom mišljenju, da se radi sistemski, da se to podjeli recimo, ako ću ja proizvesti malinu neka drugi komšija proizvede kupinu na primjer, da se raspodjeli proizvodnja, da imaš računa raditi. Ja sam se sad opredijelila, najviše proizvodim papriku i pravim jednu vrstu ajvara koju mi mušterije traže. Mi fino možemo od ovog zaraditi, uz suprugovu penziju, mogla bih držati i kravu, ali nemam je gdje ostaviti na dva dana ako odem djeci u Sarajevo, nemam nikog blizu mene da živi. Ovdje nema naroda, ode sva omladina”, kaže Sehija.

Da je sve manje onih koji proizvode hranu, i žele živjeti na selu, slaže se i Vasvija Podrug, iz Željeva kod Ustikoline.

“U našem mjestu uglavnom nekoliko penzionera sve radi. Mladi ponešto, a i to slabo, dolete, poberu i bježe. Proizvodim samo za sebe, treba nam zdrava hrana, malo druženja. Ovo mi je terapija, sve što proizvedem je prirodno, zdravo. Ajvar, pekmez, pinđur, za moju djecu i prijatelje. A pekmezi su nam najbolji. Treba pokrenuti neka udruženja, da malo više uključe ovaj narod što se bori”, kaže Vasvija.