Ovo je nostalgična priča, koja je obilježila moje rano djetinjstvo, a starijih generacija njihove živote. Ostavivši najdublji pečat…(Priča je napisana do juna mjeseca 2009. Iz prvog djela Nostalgičnih priča… )
Samo stari Goraždani mogu pričati i oni koji su živjeli uz prugu: Ustiprača – Goražde- Foča – Miljevina, o vremenu pruge uskog kolosijeka i voza zvanog ćiro. Mnogo anegdota sam čuo o vožnji popularnim Ćirom kojeg se i ja sa ponosom sjećam. Jer su me njegove šine vozile ponajviše do Sarajeva. A taj period je do 1977. godine, kada je zvanično ukinuta pruga u ovim krajevima.
Saznadoh tek u razgovoru s jednim prijateljem u maju ove 2009., interesantan detalj vezan za ovu relaciju. Naime, kad je išao voz na relaciji Goražde – Ustiprača – Sarajevo, bijaše neki slijepi čovjek koji je svirao po vagonima i ljudi su mu davali novac, kasnije ćemo saznati nešto više o ovoj ličnosti.
I u tom prevozu bijaše švercanja, a vožnja Ćirom imaše apsolutnu draž prevoza, tog „dalekog“ vremena za mnoge generacije, koje pamte ćira svih vremena.
Mnogi vele: ”Eh kad je ćiro iš'o niko nije ost'o”. I nije, sem onih koji su okasnili i nisu došli na vrijeme, da čekaju voz. Jer voz ne čeka putnika, već putnik čeka voz…
Postoji pitalica narodna:“Ko može najviše ‘povući’ naroda sa sobom ili za sobom. Ljudi kažu: harmonika, žena i voz”…
Mnogi su išli vozom trbuhom za kruhom, studirati u Sarajevo i slično, i opet se vratili u svoj kraj. ”Govorili su: kad je ćiro iš'o i živjelo se”. Jer je to baš narod zapamtio, koji je živio i radio u doba čađava ćira.
Period uskotračne pruge i ćira zatekoh u predškolskoj dobi, možda do drugog – trećeg razreda osnovne. To nije bitno, koliko činjenice iz tog perioda koje ja pamtim. Nazaboravna je bila željeznička stanica na mjestu današnje autobuske…
U ratnom period (92.-95.) mi u Vranskoj mahali koristili smo bunar za vodu. Ali, taj isti bunar je snabdijevao željezničku stanicu, velikim cijevima koje su išle duž mahale i izlazile iznad zgrade željezničke stanice gdje su mašinovođe sipale vodu u kotlove parnih lokomotiva, iz velikih pumpi. Cijevi su nas pratile kad bi god išli da čekamo voz. To mi je sve interesantno bilo. Mahala nije imala tada asfalt. Cijevi okačene po nekim stubovima, i haj, haj, uz mahalu naviše do stanice. A stanica je imala i rezervoare za vodu, nekad.
Pruga se napravila u doba Monarhističke Kraljevine Jugoslavije 1939. godine. Kada je 17. septembra 1939. godine puštena zvanično u saobraćaj, koja se nažalost ugasila 1977. zahtjevom nekih komunista, nudeći u zamjenu neku brzu cestu, koju ni danas ne znamo hoćemo li je (ikad) ima't. Što reče jedan naš Goraždanin to je bila najveća glupost, možda i jeste. A ko zna?!
Sa tadašnjom željeznicom išao je i privredni razvoj ove regije, s kojom se sve izgradilo što pamte stariji, odnosno naši roditelji. A kada ode ćađavi ćiro, ode sve za njim…
Rampa je bila na raskrsnici do Crvenog krsta, ispod kuće Seada (Nurije) Tafra, na putu za Kolijevke. Rampa je bila noću osvijetljena, imala je jedan veliki fenjer, na sredini. Rampa je bila žuto crvene boje, postavljena sa obje strane pruge. Pored željeznički znak za rampu ili prelaz preko pruge. Andrijin križ. Ova rampa bila mi je najinteresantnija noću. Osvijetljena.
Na sredini je gorio fenjer, ako nije iš'o voz bila je podignuta iz pravca kućice odakle se rukovodilo rampom, preko vinte, a kada je bila spustana čekalo se da prođe voz s nekoliko vagona, osvijetljenih kupea druge ili treće klase.
Lijevo od rampe išao je put iznad pruge prateći je do naselja u ulici Fazlagića. A iznad puta ograda i tadašnji napušteni(i zapušteni) rasadnik, sa ulaznom kapijiom, kojoj nigdi ni habera. Idući kod tetke u ondašnju ulicu Zife Fazlagić, propratio sam kompozicije vozova kako danju tako i naveče. Kada sam boravio kod tetke, pratio sam skoro svaki prolaz vozova, gledajući kako brzo prolaze svjeta kompozicije putničkog voza na pruzi…
I kako klepeću čelični točkovi preko sastava šina… Ispod rampe bila je kovačka ili kazandžijska radnja porodice Čarpića.
Iz Goražda je išla pruga kroz Hubjere, pa preko starog željezničkog mosta u Kopačima (koji i danas postoji), kroz Kopače do čvorišta u Ustiprači. Odatle za Sarajevo preko Mesića, Prače, Podgraba, Stambolčića, Pala, Bistrika. Odmah mi naumpadne film Valter brani Sarajevo, koji je i snimljen dok je išla ova pruga pravcem do Višegrada (1972.).
Goraždanska željeznička stanica je imala 4 kolosijeka, veliku staničnu zgradu, dosta velikih skretnica, sa karabitnim lampama, da bi bile vidljive noću. Desno od stanice bio je ve-ce, ograda metalna pored i ispred stanice, vrata na ogradi, drvored ispred stanice.
Kolosijeci sa šinama i pragovima postavljeni na kamenu tucaniku, a pragovi su mirisali na prerađeno ulje, jer su impregnirani da ne propadaju od kiše i snijega. Jedna velika pumpa, za sipanje vode sa vranskog bunara. Dosta drveća, klupa za čekanje voza. Bio je jedan šalter za kupovinu karata ( a ja je nikad nisam kupio, jer sam bio tada mali). Čekali smo da iz pravca Foče dođe jal’, garavi Ćiro, jal’ motornjak. Pokupi nas i vooz… Popni se u kupe voza, sjedi i čekaj da otpravnik vozova, otpremi voz za Sarajevo. Uvijek sam bio nestašan na stanici vazda me je nešto interesovalo da vidim, al’ sam morao biti ozbiljan kad voz dolazi.
Pruga je išla uzvodno dalje na današnji baćanski most, a nekad veliki željeznički. Pored nekadašnje cementare. Jer se proizvedeni cemenat u tadašnjoj cementari prevozio teretnim transportom, kao i proizvodi hemijske industrije “AZOT”. Na Vitkovićima i danas je ostao objekat željezničke stanice (Osanice, Ustikoline, Foče i Miljevine -zbog rudnika)…
Ispod željezničke stanice, oko današnje pekare bile su velike kace jer se u tom periodu proizvodila rakija “Goraždanka”.
Nekada, kad se gradila namjenska industrija Pobjeda, išla je pruga do te fabrike lijevom stranom Drine, pa Titovom kroz grad, a jedna od tadašnjih stanica je bila je ispod stare kuće Obarčanina (srušena je). Dok je u produžetku stanice bilo stovarište, a desno išao kolosijek za “Pobjedu”…
Popularni ćiro je bio simbol života, putovanja širokih narodnih masa, a niko nije ostao sem onaj ko je zakasnio. Danas vidimo po koji ostatak te historije kao što su bile stanice na Vitkovićima, Mravinjcu, Osanici, Ustikolini… A da ne govorim o manjim staničnim mjestima. Jer sam putovao do mjesta kao što su Džindići, Mrđelići, Foča.
Putovao sam pored ćira i Dizelkom (Dizel lokomotiva koja je više služila za teretne kompozicije). I luksuznim motornjakom (motorni voz). Izgledao je kao dva ili tri spojena šira autobusa bez klasičnih kupea ukrašen različitim crno-bijelim fotografijama. Tim motornjakom sam putovao na relaciji: Goražde-Sarajevo, preko Ustiprače- Hrenovice-Pala-Bistrika i do Sarajeva. To je bilo luksuzno, „de luks“ putovanje.
Putovanje ćirom izgledalo je ovako: Kada se krene za Sarajevo, prošli bi kroz naselje Hubjere, gledajući kuće i polja hubjerska i rijeku Drinu ispod njih, a desno šuma. Tada se još narod smještao i namještao da sjedne. Preko kopačkog željezničkog mosta, Ustiprače za Sarajevo. Odatle je voz pratio jedan cigo s violinom, zvao se Mikajlo (starije generacije ga pamte!). Svirao je cijelo vrijeme putovanja… Putovalo se tako-zvanom II klasom ćirove kompozicije; gledaš gužvu i vrevu naroda koji putuje tada najsigurnijim prevozom. Jer što je sve insan nosio sa sobom tada od prtljaga teglio je. Tako – zvana porodična putovanja, priče, razgovori… A od Ustiprače prema Palama, iščekivanja tunelâ. Kada se uđe u tunel ko’ da si ušo’ u mrak, pa su se palila svjetla. Morali smo u tunelima zatvarati prozore. Prolasci usjeka-klisura i iščekivanje da se iz toga svega izađe. Slušaš tutnjavu šina: Tu-tu, tu-tu. Huku ćira – fuuu… Pisku sirene fiii- uuu-fiii… A poznati dim iz parne lokomotive nas je uvijek pratio.
Baš ko bijela linija na nebu iza aviona. Onda pod Jahorinom prema Palama išao je paralelno i stari put za Sarajevo preko Hranjena. A onda izlaz na čistiji pogled i čistinu živopisnih pejzaža sela prema Palama i dalje ispod Olimpijske planine Jahorine.
Stajanje na gotovo svakoj stanici ili staničnom mjestu. Čekajući otpravnika vozova da dá znak, a ćiro, k'o ćiro pušta paru koja zaklanja povremeno pogled u prirodu i seosku idilu. Prirode koja je gradila mirni suživot sa čovjekom onako kako narod veli: po istilahu.
Piska ćire označi polazak ili upozorenje neko, a putnici broje li, broje sastave šina (tutanj čeličnih točkova po šinama) i iščekuju dolazak na odredište siti i napiti. Jer se sa sobom nosilo. Jal’ doručak jal’ ručak, jal’ večera, zavisno od vremena kad je neko u neko vrijeme pošao. Stavljalo bi se to što se ponese na male bočne stoliće ispod prozora u kupeu i jelo k'o u kući. Jer nekad je bio dug put do Sarajeva teturajući se ko na brodu zbog uskog raspona između šina 76 cm. Pa se zbog toga zvao usko-tračni kolosijek. A vožnja je bila sporija. Ali svi sretni i zadovoljni. Neko bi sjedio u kupeima neko sjedio ili stajao u hodnicima, onaj ko je sjedio imao je neki prtljag sa sobom. Neko bi stajao u tim hodnicima gledajući kroz prozore i pušeći neki duhan. Razmišljajući gdje i kud kad dođem.
Najljepši momenat u sjećanju je pogled na ondašnje Sarajevo prije Bistrika i naravno prolazeći ovo naselje: ”Das ist Walter”! Dok kondukter ide od kupea do kupea, kontroliše karte i vadi iz male torbe ko kliješta, buši karte i kontroliše da li se neko šverca… Moglo se ići za vrijeme vožnje u ve-ce, ali nije kad voz stoji. Uvjek su mi to govorili… Što, ne znam?!
Iz Sarajeva smo čekali ćira za Goražde na Čengić Vili, i odatle preko Bistrika nazad. Radovao odlasku voza iz Goražda, a bio tužan kad se vraćam nazad. Kò da sam osjeć'o da će se nešto desiti. Kroz ta period, stvarno sam volio voz. I ostalo mi sve to urezano u sjećanje, ko najveća nostalgija cijelog mog života. Od rođenja do smrti. Ništa mi neće biti interesantnije kao to vrijeme zadnjeg voza…
Ali dođe vakat koji prekide sve 1977. godine. Igrom sudbine, bio sam u posjeti svojoj rodbini tada, u naselju Laleta, i sjedio sam ispred jedne kuće na ljuljašci. A pogled je bio usmjeren prema Vitković-ima . I gledao sam prizor od kojeg počeh plakati. Ugledam sam posljednju putničku kompoziciju ćira iz Vitkovića sa tužnom pjesmom trajnog rastanka (njegova piska) pređe preko današnjeg baćanskog mosta…
Ide preko mosta od pare vagoni se ne vide i on plače, jer više ne vraća se… i tako ode ćiro. A ostadoše lijepe uspomene, na zadnji voz uzanog kolosijeka, koji je značio spas i nadu za svakog putnika i nadu u neki bolji život. Al’ neko reče: stop! I stade i prestade jedan od najljepših perioda goraždanske novije historije. Otišao je time i razvoj i prosperitet ovoga grada, onog vakta.
Otišao garavi Ćiro, ostaše legende i priče o ljudskim sudbinama, koje su imali mali ljudi ili obični insan, kroz period pruge. Još od Austro-ugarskog perioda, kada je Ćiro vodio do Ustiprače (1906.), do te 1977. godine, kada je pruga išla od Ustiprače do Foče, nekih 38 godina (1939. – 1977.).
Svako od starijih generacija od mene imao bi mnogo toga reći i ispričati i žaliti za tim vremenom. Ali neko, ne želješe to, već presjekoše “silom prilika” nešto, što je najviše narod ovoga kraja volio a to je naš legendarni garavi ćiro… Za kojim me ubija nostalgija i dan danas, mada ga malo vremenski pamtim.
Benamin Imamović