RTV BPK
Raspleši svoju bol
PIŠE: Lamija Milišić
Parola „ples nije za nas“ zvuči poput zabrane koju proričemo samima sebi – a puka mogućnost da je kao samonametnutu prekršimo u bilo kom trenutku podstiče na prkos uslijed beznadežja iz kog je nikla. Autorskim projektom naziva „Ples nije za nas“, Omar Rajeh je publici u Sarajevskom ratnom teatru trećeg dana 64. Internacionalnog teatarskog festivala MESS podario pejzaž njegovog grada Bejruta, grada u velikoj boli, čiji stisak Rajeh tjera na ples.
U toku sat vremena solističke izvedbe, Rajeh razvija prikaz bolne stihije života u Bejrutu metateatarskim pristupom, posredovanim svedenim ali efektnim sredstvima. Ta poetika je najprije ostvarena tamom koja nas dočekuje na sceni, u kojoj se ispisuju Rajehove bilješke o predstavi. Iako su napisane u prošlosti, one se referišu na sadašnji trenutak, na nas i njega koji se susrećemo u prostoru i vremenu teatarske izvedbe. Riječi se nižu u suvisle rečenice, ponekad se pišu pa brišu, skončavaju tačkom ili lome u redove nedovršenih misli. Pratimo njihov pokret u tišini, kao uvod u pojavu svjetla a njime i Rajeha na sceni, uprisutnjenje izvora plesa koji predstoji.
Ovakav uvod je djelotvoran u iskazivanju estetske ideje predstave, pred kraj dočarane rečenicom „Slika grada raste u meni.“ – utoliko što nas navikava na ritam riječi / misli otkucanih u tami. Uspostava ritma predstave ovdje je ključna, jer pomaže gradaciji pobune protiv parole „ples nije za nas“.
Opisujući sve rane Bejruta – i to publici koju uslijed nedavnih nasilnih dešavanja u tom gradu sigurno proganja njihov odjek vrebajući zgradu teatra – Rajeh razvija dobro poznatu ideju etičke opravdanosti umjetnosti u okrutno doba, ideju usmjerenu na pitanje o stidu koji čovjekovo nasilje proizvodi i zbog kog se i sama umjetnost, taj ples, čini odveć bezazlenom reakcijom. Da li je uistinu bezazleno suočiti se s nesuvislom boli – na to retoričko pitanje Rajeh odgovara u centralnom dijelu izvedbe, ispunjavajući scenu saksijama bilja koje će do kraja poslužiti kao jednostavna ali, opet, efektna simbolika pozdrava životu. Muzika koju ćemo potom čuti daje novu nijansu ritmu ovog performansa – tonovi su grubi i prijeteći, kao da stružu o tamu koja okružuje scenu, ali upravo ih hipnotičan ritam svojom konzistentnošću pripitomljava u uhu publike.
Rajehova plesna izvedba razvija se u britkim trzajima – maničnim ali preciznim kretnjama tijela koje se iznova i iznova rastrojava, samo da bi se opet sabralo u samome sebi. Rajehovi pokreti su intenzivni ali kontrolisani, doimaju se poput kultivisane patnje koja se trudi svoj afektivni potencijal pretočiti upravo u ples.
Ova solistička izvedba Omara Rajeha bremenita je ipak skromnim simbolizmom polako rastuće oaze ispunjene biljem, među kojim pojedinac porađa svoj ples; „skromnim“ jer se zaustavlja na poruci „prava na ples“, dok su kompleksnija pitanja koja se tiču te teme (poput nesuvislosti nepotrebne boli i značaja otpora nasilju ljudskog društva) metateatarski postavljena eksplicitno u toku izvedbe, stoga nisu do kraja srasla s plesnim izričajem. Ipak, ta eksplicitnost, ta doslovnost, omogućava da u izvedbi „Ples nije za nas“ prepoznamo dirljivu iskrenost Omara Rajeha – iskrenu namjeru jednog čovjeka da raspleše našu bol.
Disfunkcija teatra
Edward II
Piše: Mirza Skenderagić
U današnjem savremenom evropskom teatru, sve je predstava i nije ništa predstava, i tanka je linija između te dvije krajnosti, između zdrave funkcionalnosti i između apsolutnog poremećaja u funkcionisanju određenog koncepta, bez obzira koliko se nastojalo ostati dosljedno u sprovođenju njegovih originalnih ili banalnih ideja. Predstava „Edward II“ kao moderna verzija zasnovana na motivima originalne drame Christophera Marlowa, naslonjena na „Richarda II“ Williama Shakespearea, koju potpisuju dramaturg Sasho Dimoski i reditelj Andriy Zholdak, a koja je nastala u koprodukciji NICC Teatra „Jordan H.K. Džinot” iz Velesa i Dramskog teatra „Masalitinov“ iz Plovdiva, predstavlja savršen primjer disfunkcionalnog teatra koji uprkos dosljednosti i posvećenosti u izvedbi, tek povremeno uspijeva pokazati svoj istinski smisao, a još rjeđe probuditi bilo kakvu racionalnu ili emocionalnu reakciju.
U mnogome ogolivši sam dramski tekst i svedevši ga na nekoliko opštih replika koje tek okvirno određuju odnose, a koje će ubrzo preuzeti mašinerija ponavljanja i razlaganja, istog i banalnog, svega i ničega, prepustivši fizičkom teatru cijeli prostor da oslobađa unutrašanje borbe i vanjske porive koje tijelo ne može sakriti, predstava „Edward II“ kao da svjesno ide u suprotnom smjeru od prirodnog, jednostavnog, smislenog, kao da namjerno bježi u rastrojenost, dijametralnost, anarhičnost, a sve tragajući za bizarnošću, apsurdom, grotesknošću, pa zašto i ne reći, za budalaštinom. Zarobivši likove u nešto što realistično nalikuje na prostor napuštene fabrike, stanice ili škole, na što ukazuju i stolovi i klupe, reditelj će ih klaustrofobijom bolničke bjeline „natjerati“ u bjesomučnost, opsesivnost, histeričnost kretnje, naprijed-nazad, lijevo-desno, unutra-izvan, pa opet sve ponovo, ali bez ikakvog logičnog reda i cilja. Iako je drama naslovljena po kralju Edwardu II, centralna uloga će pripasti kraljici Isabelli (igra je Jovana Miladinova), u historiji poznata kao žena-vuk, u predstavi kao žena-kurva, sklona oružju, žedna krvi, koja će poput stand-up komičara nezaustavljivo hodati po sceni i umjesto viceva pričati tijelom, iz kojeg će se ispočetka probijati trzaji, a onda i skokovi, udarci, lomeći se i kriveći, do krajnje i potpune oduzetosti i unakaženosti lica.
Podijelivši predstavu na dva dijela sa pauzom, reditelj Zholdak ne samo da neće promijeniti ozračje predstave, ni vizuelno ni suštinski, već će ponovo zamijeniti logiku normalnog, ne nužno očekivanog u teatru, i umjesto da ubrza ritam i tempo u drugom dijelu, on će ih usporiti, što dramaturgijom, što muzikom, što pokretom. U cijeli prvi dio od nekih 60 minuta trajanja će „stati“ otkrivanje Edwardove seksualne afere sa plemićem Gavestonom koja završava tako što Isabella isprazni šaržer u ljubavnika svoga muža, a drugi opet u planiranju Isabelle i njenog ljubavnika Mortimera kako da ubiju Edwarda II te potom krunišu njenog sina Edwarda III. Da ne bude nešto nejasno, što se tiče dramskog dijela dramaturg i reditelj će se zaista fokusirati samo na ove osnovne niti, odnosno teme iskrene ljubavi, bila homoseksualna ili heteroseksualna, bolesne strasti i pomračenja uma kao njihove posljedice, jer “anđeli pronalaze anđele”,a istovremeno će se odreći bilo kakve historijske vizuelizacije, tj. likove će „ostaviti“ u kostimima današnjeg vremenskog trenutka, kao mlade i razuzdane, željne i lude, zaglavljene između dječje igre i eksplicitnosti odraslih. Između ovih dramaturških tačaka, dva para će otplesati i otpjevati nekoliko novijih dance pop hitova kao što je recimo „Titanium“ Davida Guette i Sie, konstantno će ulaziti i izlaziti, zadržavati će radnju ponavljanjem, razvodnjavanjem i rasparčavanjem mikro kretnji, plesnih pokreta, spontanih gegova, jer zašto ne, prije samog čina ubistva, u blenderu razmutiti „piće“, ili skinuti pa opet zakačiti vrata, skočiti usput na kauč, izudarati klupe i stolice, odvrnuti sijalicu kad je već u blizini, doživjeti nekoliko unutrašnjih psihičkih slomova, krenuti jedno, nastaviti drugo, istim hipnotičkim trzajem otjerati ljubav, a prigrliti zlo, onda opet malo zastati pa promisliti, da li je ubistvo ili uopšte život pravo rješenje. I sve će to djelovati isto i usputno, neprecizno, a naporno, ubrzano, ali razvučeno. Tijela će početi griješiti, banalnost radiofonske pratnja će se istrošiti, promjena svjetla će zakasniti.
U besmislu apsurda, gay straža će djelovati funkcinalno, femme fatale u blještavom sakou bez pantalona je nužna u neo-noiru, u krimiću „savršeno ubistvo“ se svima najavi nekoliko puta, u pop operi se ne mora izustiti ni glasa. A na kraju će ostati žena sama, ni kraljica, ni ljubavnica, ni majka. Vanjski miokloni neće prestati, jer neće ni unutrašnja bol. Svjetlost se neće vratiti na prozore, iako ga je ruka jednom prizvala, ljubav neće preživjeti čak i ako je srce pokretom metaforički pojedeno. Neće više ostati ništa niti da se povrati iz stomaka, jer će repetitivni samostimulišući pokreti i zvukovi izmoriti glumce, ubiti likove, i u konačnici, izgubiti publiku, koja će poželjeti pobjeći glavom bez obzira, uostalom kao i sa svakog disfunkcionalnog mjesta.
mess.ba